“Tek kad čovek sazida svoju kuću i stane da je uređuje i vodi, on vidi koliko je kuća, ma i najmanja bila, jača od čoveka pojedinca, i kako ga, s vremenom preraste i proguta, i živi umesto njega.”
Ovim riječima, nobelovac Ivo Andrić nam ukazuje čast, ali i obavezu da se na vjerodostojan i adekvatan način brinemo o jedinoj kući koju je za života podigao, baš ovdje, na Toploj, da živi umjesto njega i zbog njega.
Kuću je gradio od 1962. do 1963. godine, prema projektu beogradskog arhitekte i slikara Vojislava Đokića. U kući ostaje da živi narednih pet godina sa svojom suprugom, Milicom, prvom srpskom školovanom kostimografkinjom. A kako su tekli njegovi dani u Novom?
Prema riječima mještana, Ivo je volio da se kreće među domaćim življem, pažljivo osluškuje riječi, zapaža njihova kretanja, te često zaključivao o njima i iz onoga što nisu rekli, što se izgubilo ili nadogradilo u motima. Vito Sager, bonvivan Tomažo, Ilija i Bosiljka Pušić, samo su neka od imena koja su svjedočila o šaljivim anegdotama sa Ivom.
Osobito im je draga ona koja opisuje situaciju kada se Ivo vozio barkom do Rosa, prilikom koje je Ilija upitao Tomaža da li zna koga vozi, na šta je ovaj, pobrkavši termine astronaut i nobelovac, odgovorio: “Znam, čovječe, ko je. On je poznati astronaut.” (Ova anegdota preuzeta je iz knjige Vladimira Roganovića “Andrić u Herceg Novom”)
Lakog koraka, Andrića je novska dokolica vodila do kioska koji se decenijama nalazio pored hotela “Boka” gdje je kupovao ⹂Politiku”, ⹂Borbu”, ⹂Oslobođenje”, a onda bi odlazio do novskih bistroa ⹂Kompas”, ⹂Boka”,⹂Beograd” , u društvu “dva srka i četiri dima”. Društvo su mu pravili novski šetači, obični i svakodnevni, a opet veliki i naši: Luka Tomanović, Aco Prijić, Dušan Kostić, Stevan Ričković, Zuko Džumhur, Branko Lazarević, Mihailo Lalić, Vojo Stanić, i mnogi drugi.
Pored starog kina i nekadašnjeg hotela ⹂Rudnik”, skale Andrića vode do Škvera i izlaz kod ⹂Obale”, u susret lokalnim ribarima, barkariolima i oriđinalima. Kružno kretanje koje diktiraju novske pjace i strade, Andrića je vodilo nazad u naselje od nekoliko desetina kuća i nazivom sličnom nekom neobičnom ženskom imenu, u porodičnu kuću “u kojoj se krije sav život sveta”, na Toplu. U kuću koja je, po njemu, raj i iz koje su sve tuđe brige i teškoće sitnije, a novsko sunce cjelina koje nikada ne gubi od svoje snage. Smještena u Njegoševoj ulici i dan danas podsjeća na Njegoša kao Andrićevu vječitu inspiraciju, kuća strpljivo čeka nekog savremenog šetača.
Jesam i tu sam. I to je sve. Verba volant scripta manent. (Riječi lete, napisano ostaje).
Autorka: Etnološkinja i antropološkinja, Tamara Lepetić
