Iva Vukotić: Zapažanja o istoriji umjetnosti, epohama i stilovima, umjetncima svijeta i Boke

Mlada Novljanka, Iva Vukotić, nakon što je u Herceg Novom završila osnovniu i srednju školu upisala je istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Voli sve što je vezano za umjetnost i kulturu. Piše povremeno tekstove za blog koji je kreirala krajem 2021. godine.

U budućnosti bi voljela da se angažuje u medijskom svijetu, naročito televiziji i štampi. Istraživački rad je inspiriše i daje mogućnost da primijeni teoretska znanja stečena na fakultetu.

Boka kotorska pruža lijepu lepezu kulturnog i umjetničkog blaga o kojem rado piše i čita, pa se zato nada da će na nekoj od tema vezanih za ovo područje i diplomirati.

Prva Ivina kolumna za Novski portal:

Žena-umjetnica

Uvijek sam voljela svojatanja. Ima mi nešto jako romantično i slatko kad čujem da neko kaže „Barbarin Miloš“ ili „Dejanova Katarina“. U takvom načinu objašnjavanja i utvrđivanja identiteta zaključuje se da osoba ima nekoga pored sebe. Međutim, šta se dešava kada to svojatanje prelazi u zasjenjivanje?

Kroz istoriju se mnogo razglabalo o slavnim poduhvatima velikih muškaraca koji pokoravaju svijet i vuku 1001 ljubavnicu za sobom. Da se razumijemo, tako je i u slučaju pojedinih slavnih žena, ali priznaćete da muškarci imaju veći primat.

Linda Noklin je postavila pitanje „Zašto nema velikih umjetnica?“ Jedan interesantan plakat koji se tiče Metropoliten muzeja takođe razmišlja u tom smjeru natpisom: „Da li žena mora da bude gola da bi ušla u Metropoliten muzej?“ Zatim slijedi podatak da su samo 3 % umjetnika čija se djela nalaze u Metu žene, a da je čak 83% aktova ženskih.

Uloga žena u svijetu umjetnosti uvijek je bila kontroverzna. O Artemisiji Đenteleski se govorilo kao o prvoj velikoj renesansnoj umjetnici, ali je njen rad ostao u sjenci nesrećnih detalja iz njene biografije.

Nemilosrdnost društva prema ženama umjetnicama nije se puno promijenila tokom vjekova. Čak i ako bi bile priznate i prepoznate uvijek su morale ići u paketu sa uticajnim emotivnim partnerima. Fridu Kalo nikada nećete naći u kontekstu koji isključuje buran život sa Dijegom Riverom. Li Krasner koja je prva počela da eksperimentiše sa apstraktnim ekspresionizmom progutala je slava njenog muža Džeksona Poloka koji je počeo da kopira neke njene korake. Helen Frankentaler nikada nije shvaćena ozbiljno samo zato što je bila zanosno lijepa i koristila puno pastelnih boja, naročito ružičaste.

Te određene nepravde nanijete umjetnicama nikada neće biti ispravljene. Ne zato što ne postoji svijest o njima, već zato što je duboko ukorijenjena navika da se muške i ženske profesije razgraničavaju. Pod tim, ne mislim na onu klasičnu podjelu na muške i ženske poslove. Mislim na generalno vrednovanje rada po polovima. Navikli smo da vjerujemo da žene ne mogu biti dobri vozači, recimo, i zbijamo šale na račun čuvenog „bočnog parkiranja“. Slično nekako je i u umjetnosti, makar kad govorimo o onoj revolucionarnoj iz 20. vjeka koja je započela čitavu paletu novih pravaca. Lakše je pisati eseje o Pikasovoj Gernici nego o Elejn De Kuning i njenom portretu predsjednika Kenedija.

Vratiću se na momenat na ono čuveno pitanje Linde Noklin vezano za izostanak velikih umjetnica. Šta mislite da to preformulišemo u „zašto više nema velikih umjetnika?“. Imam utisak da u epohi u kojoj živimo nisu primjetni neki novi pokreti, načini rada, nešto što bi se istinski izdvojilo iz mora komercijalnog stvaralaštva. Iza kog ćoška se krije neki novi Tibo ili Vorhol? Možda upravo neka žena probije led i otvori put ka novim dimenzijama umjetničkog izražavanja i možda konačno prestane etiketiranje slikarstva kao „muške filozofije“.