„Karatoč“, naziv je nove zbirke pjesama hercegnovske novinarke, kolumnistkinje i spisateljice Ksenije Matović koja je objavljena u izdanju beogradske „MediaSfere“.
Riječ je o četvrtoj knjizi pjesama, koju autorka percipira kao, kako je rekla, „himnu moru, njenom modrom utočištu i pribježištu“, vodeći se pitanjem-koliko Karatoča živi u nama?
Nakon 6 godina od njene posljednje zbirke, „Karatoč“ nam donosi storiju o njenoj hrabrosti, ali i krhkosti:
„I to bi bio samo jedan, najintimniji sloj ove zbirke. Priča o tome, kako se ova divlja tamnina uliva i svijetle vode Egeja. Mog praporijekla. Moje kuće na rtu Sunio. Petrovom uvu, ostavljenom na jednom slomljenom stubu te iste bijele kuće, što je umirilo sjeverne vjetrove. Tim školjkama od sedefa, uvijek lijevim, koje pažljivo berem svakog ljeta. Ovo je priča o kamenu, još toplom od sunca, čak i kada ono jenjava. Vjetrovima u krošnjama mreža i pataspora. Kišama i dlanovima. Ljudima“, priča za Novski portal.
Dok knjiga ne bude u rukama čitalaca i poštovalaca njene poezije, ne želi previše da otkriva, a opet, želi da kaže dovoljno da bi zaintrigirala publiku:
„Dok pokušavam da napišem riječi, koje bi istovremeno privukle čitaoca, ne otkrivajući mu previše od jednog mora i jednog grada, možda čak svih mora i svih gradova, promišljam o veličanstvenoj kompoziciji Mikisa Teodorakisa Όμορφη Πόλη ( Lijepi grade).Promišljam, da li sam taj grad i more, ili sve gradove i sva mora okovala naslovom, Karatoč. Jedinom stijenom, koja ima ime. Bremenito i tamno, naspram bijelih kuća i dugih, krivudavih ulica, podjednako bijelih škura i jedne ponistre na Škveru u kojoj stanuju ogledalo i dijelovi koltrine. Ili naprosto pustila da lete poput rijetkih kormorana, čija crna krila čine okvir za hobotnice, osti i stađune“, navodi ona.
Primjećuje i pita se kako je moguće da plivačica, koja je bila višestruka šampionka Južne regije (SFRJ), sa brojnim zlatnim odličjima sa međunarodnih takmičenja, neko čiji je zaveslaj bio dug „poput toliko puta isplivanog maratona, čije se tijelo opiralo tamnim strujama i vodama nevidjelicama, nikada nije usudilo da samo otpliva baš do te stijene”. Osim u snu:
„I kako su ti snovi uvijek bili teški, obojeni mastilom straha i neke pritajene, sasvim zle slutnje. Poput pjesme Oktavia Paza „Crno znamenje“, kaže autorka.
To „crno znamenje“ akvatorija na Škveru, nezaobilazan detalj brojnih razglednica Novoga, bilo je i danas je mjesto na kojem mnogi Novljani uče prve zaveslaje u moru. Autorku Kratoč vraća u djetinjstvo, evocira uspomene kad je i sama učila da pliva, uz sigurnu podršku i oslonac očevih leđa. On, nažalost, nije dočekao njenu novu knjigu:
„Iz sjećanja izranjaju očeva ramena i moje sitne, dječije ruke na njima. Odijekne piskutav smijeh koji nevješto prikriva strah i oči okrenute svud, osim ka crnilu morskog ambisa. Usta koja ne prestaju da govore. Tijelu koje još uvijek ne zna da pliva. Tijelu, koje se usudilo, jer je vjerovalo baš tim ramenima, ili naprosto nije željelo da ih iznevjeri. Moj otac više ne može čitati ove stihove, niti iščitavati moje strahove i zebnje. Tražiti ih. Ovoga puta to moram sama“, zaključuje autorka.
Recenziju i lekturu knjige upriličila je prof. Svetlana Gradinac, dok se za grafički dizajn korica pobrinuo novski umjetnik, Vojislav Vojo Kilibarda.
Knjiga se može poručiti direktno od izdavača, MediaSfere, dok ne bude distribuirana u crnogorskim knjižarama. O promociji u Herceg Novom, Novljani će biti obaviješteni.
