Ovih dana se nešto čudno dešava sa magnolijama, javljaju čitaoci Novskog portala. Sva stabla djeluju kao da se suše, lišće žuti i otpada. Da i njih nije napala neka biljna štetočina?
Srećom, nije. U ovo doba godine magnolije mijenjaju list. Staro lišće otpada i pravi dosta posla komunalcima da pometu sve što je napadalo…
Ali, sve je manje magnolija i drugog mediteranskog bilja.
Sjećate li se odrednice kojom se decenijama dičio turistički Herceg Novi? “Grad cvijeća, sunca i zelenila”. Ona, ne samo da je odavno marketinški izlizana, nego danas nikako ne odgovara slici koju pruža šestovjekovno Tvrtkovo uporište.
Ako pokušamo da zažmurimo i u svijesti izbrišemo činjenicu da je surlaš proteklih godina destregao stotine kanarskih palmi, koje su bile nezamjenljiv hortikulturni simbol i dragulj Herceg Novog, svjedoci smo svakodnevne nebrige prema zelenilu.
Sječa i propadanje
U građevinskim zahvatima u nepovrat nestaju vrijedna i rijetka stara stabla, poput pinije, poslije tunela u Zelenici. Sječa se dešava pred našim očima, jer nadležni ne reaguju. Ukoliko i kazne stignu nekog investitora, nema naredbe da na tom mjestu mora opet zasaditi istu hortikulturnu vrstu.
S druge strane, stabla od starosti ili nebrige padaju, prijete prolaznicima, poput bora juče na Škveru.
Pod izgovorom da je nešto u privtanon vlasništvu propadaju i parkovi poput onih u bivšim hotelima “Boke”. Privatnik koji je zakupio plato nekadašnjeg hotela “Tamaris” za parking, godinama nije u stanju ni da ga malo uredi, da uloži u asfaltiranje ili betoniranje, nego se u sred Igala diže ogromna prašina kada dune malo jači vjetar.
Sa hotelom “Tamaris” je nestao prelijepi park. Nema niti jednog vrijednog stabla, a parking sa naplatnom rampom je opkoljen visokom travom i šikarom. Znamo svi i što je ostalo od parkova nekadšnjih hotela “Boka”, “Igalo”, “Plaža”, “Park”, pa i parka Bolnice Meljine. O parku prirode Savina da ne govorimo.
Titov park
Gotovo nemilosrdno je i to kako se godinama odnose prema naslijđenom zelenilu u Institutu Igalo, tačnije prema parku Titove Vile, koji zajedno sa zdanjem zahvata površinu od najmanje 40 hiljada kvadrata. Kada je Brozova rezidencija sagrađena prije 46 godina čempresi i druga stabla su se donosila iz Italije. Bilo je puno borova, pinija, kedrova, eukaliptusa, palmi, magnolija, banana, čak staklenik…
Izgrađeni su pristupni putevi, staze i serpentine koje vode od vile do puta i Šetališta pored mora. Napravljen je i vidikovac. Postoje podaci da je tada zasađeno čak 2.000 velikih stabala čempresa, kedrova, magnolija, borova, 7.000 komada raznih vrsta ukrasnog šiblja i žbunja, 8.000 komada perena, sezonskog cvijeća i zasijano 15.000 m2 travnjaka.
Oko vidikovca sa jugozapadne strane objekta su bile zasađene brojne palme, dracene, juke, i drugo mediteransko bilje, a duž čitave ograde puzavica – bogumila, glicinija, bršljan. Duž staze koja se spuštala ka moru i šetalištu bilo je mnogo novih vrsta poput zlatne tuje, magnolije, lagerstremija. Tada su zasađeni i uskopiramidalni čempresi, a neki i danas postoje.
Taj dio Đurđevog brda predložen je planskim dokumentom i za osnivanje botaničke bašte. Mnogi Novljani nikada nogom nisu tu kročili, a park danas propada ili se djelimično sam obnavlja. Da je pameti, mogao bi da se uređuje i donosi znatne prihode, da bude atraktivno mjesto za razna događanja, vjenčanja, filmske večeri, izložbe…baš kao I sama Titova vila.
Ne bi čudilo da nekome padne na um da u parku, ili u njegovoj blizini, podno vile, napravi fudbalski teren.
Uostalom, u Herceg Novom više nemamo niti jedan drvored, osim onoga kod Milašinovića mosta. Zašto smo sve to dopustili? Ili još bolje pitanje-Možemo li što preduzeti da vratimo Novom bar djelimično njegovo hortikulturno blago, odnosno da zaštitimo i valoizujemo ono što je od njega ostalo?
Rada Đaković
