Širom svijeta obilježava se Međunarodni praznik rada 1. Maj, u znak sjećanja na borbu radnika za bolje uslove rada i osmočasovno radno vrijeme, davne 1886. godine u Čikagu.
Radnici su tada, uz ogromne žrtve, izvojevali pobjedu, ali i danas vode borbu. U Crnoj Gori, nema masovnih protesta na ulici, niti u preduzećima, a pravo radnici dokazuju i traži sve češće na sudovima.
Mnogi preplašeni i osiromašeni, u situaciji su da trpe i ćute zarad očuvanja kakvog-takvog radnog mjesta. U javnom sektoru, pak, dosta je onih koji su posao dobili ne zahvaljujući radnim zaslugama I obrazovanju, već partijskom, možda čak i nacionalnom i vjerskom opredjeljenju.
Nekada su sindikati i radnici bili jedinstveni i glasno manifestovali zahtjeve za ostvarenje svojih prava. Danas oni koji dignu glas postaju diskriminisani. Poslodavci su često nemilosrdni i ne poštuju dovoljno rad i radnika, pri tom tražeći da uz minimalac rade prekovremeno i teško.
Većina radnika nije ni spremna da se sindikalno organizuje i bori za dostojanstveniji rad i život, iako im je to pravo garantovano Ustavom i zakonom. Pri tom radije izlaze na proteste kada je u pozadini neka politička partija ili interes. Apsurdno.
Ko zna koliko će se još godina vući repovi loših privatizacija i koliko će se još dugo zapošljavati i nagrađivati podobni, poslušni, sigurni glasači, umjesto stručni i vrijedni radnici i saradnici?
Dok se tako budu čuvala radna mjesta o ekonomskoj stabilnosti, napretku i dostizanju socijalne pravde u Crnoj Gori možemo samo da sanjamo.
R.Đ.
