Na putu ka novskom zaleđu, između Mokrina i Kruševica, sa lijeve strane glavnog puta sakriven je zaselak Svrčuge, tzv. „mala Moskva“. Rodno je selo Tušupa, Kosića, Tomaševića, ali i mjesto vječnog počinka dvije od pet bastadurki II Svjetskog rata, Danice Kosić i Danice Tomašević.
O tome i drugim pričama, nekom (zalutalom) izletniku, turisti, danas u selu ne bi imao ko da besjedi. Ili, skoro niko. Pomalo zaboravljenog od mještana, ali i lokalne uprave, iz usnulosti ga posljednjih mjeseci bude oni kojima su u amanet ostale kamene kuće, livade, doci…
Malo je sela u novskoj opštini koja su tako smirujuće učaurena u zelenilu, livadama, šumi… Zelenu oazu presijeca glavni seoski put i sporedni kojim se ide do seoskog groblja. No, ( pomalo sablasna ) tišina stvara ujedno osjećaj nelagode.
Kamene kuće zatvorene, gvozdene kapije korozirale, prozori „zapekli“, do nekih kuća (gdje više nema potomaka) ulaz je zarastao u zelenilo…. Vrijeme je tu stalo onog dana kad su stari „sašli u pjacu“, da nijesu sami, da budu s “fameljama”, da im je bliže bolnica, Dom zdravlja…. Zbog toga je zelenilom obrastao put kroz selo, okućnice zapuštene, a bijeli kamen na spomeniku junacima II svjetskog rata skoro pocrnio…
Život selu daju dvije stalno nastanjene porodice, Kosić i famelja Sava Radovića, koji zajedno broje 6 članova.
Jovica se vratio na đedovinu
Zašto su Svrčuge „utihnule“, zašto zaselak sa vjerovatno najmanjim brojem žitelja potomci ne posjećuju češće, zašto je prepušteno samo sebi, zašto je među posljednjim selima dobilo javnu rasvjetu dok telefon i vodu iz gradskog sistema još nemaju….
O tome nam pripovjeda jedan od mještana, Jovica Tušup. Zatekli smo ga na livadi pod porodičnom kućom, koju sređuje – čisti zelenilo, odstranjuje korov. Za više od 50 godina koliko imaju kuću, mali traktor prvi put sišao je na njegov dolac. Inače, njegova je prva kuća u selu, a pripadala je nekada njegovom ocu Todoru i stricu.
„Nakom smrti roditelja, kako obično biva, dođe vrijeme za diobu imovine. Zbog toga sam morao da sredim kuću i okućnicu, koliko se može. Zatekla me zaista poražavajuća i tužna slika kad sam došao. Zelenilo je skoro zatrpalo seoski put, sve je bilo obraslo, spomenik je bio u lošem stanju… To je moralo da se mijenja“, priča nam Jovica.
Stoga je sa par rođaka/prijatelja najprije „oslobodio“ put od nadvijenih grana, a onda su krenuli u čišćenje spomenika, kojem su ponovo vratili sniježno bijelu boju.
„U dogovoru sa lokalnom upravom, uspjeli smo da obezbijedimo nešto sredstava da se proširi pomoćni put do seoske crkve Sv Vasilija Ostroškog, donirane su nam tri klupe za pred crkvu, a Čistoća nam je donirala kontejner. Taj put do crkve u dužini od 220 m sada bi trebalo asfaltirati, jer smo livadu oko crkve nasuli pijeskom i pretvorićemo je u parking. Stariji se sjećaju koliko je taj put bio nezgodan, jer su stazu činjeli veći kameni, između dvije kamene međe…“, nastavlja Jovica.
Fale mladi, bolji put, voda sa česme, telefon
Svrčuge su jedno od rijetkih sela koje još nema mogućnost fiksne telefonije, niti je spojeno na gradski vodovodni sistem. Vodu, uglavnom, dobija sa izvorišta Stubica poviše sela, a kad ono „presuši“, malobrojni stanovnici pomažu se bistijernama.
„Javna rasvjeta je postavljena kao i trofazna struja. Naravno da nam fali telefon, voda sa česme, ali to su malo veće investicije za koje nam svakako ponovo treba pomoć lokalne uprave. Ono što bi trebalo sljedeće da radimo jeste asfaltiranje puta, jer je zdrobljen na nekoliko mjesta, ali prohodan. Nadamo se da će nam Opština izaći u susret i da Svrčuge neće zaostajati za drugim selima, do kojih ili kroz koje je Opština uradila putnu infrastrukturu“, navodi naš sagovornik.
Žao mu je, kaže, što nema više seljana. Jednostavno, sa „starima“ je otišlo „srce“ sela, mlađi imaju neka druga interesovanja… Prisjeća se da su se nekada nedjeljom obično porodično okupljali kod nekoga doma u selu… Parićav’o se raštan, krtola, kobasice, uz dobro domaće crno vino … Druženje bi trajalo čitav dan:
„S obzirom da sam ušao u ovo sređivanje, svaki slobodan trenutak koristim da „skoknem“ i uradim ponešto. Opština je sredila put od/do sela preko Mojdeža, pa sam praktično za 5 min u gradu ili obratno. Sređujem tu zemlju pod kućom, mogla bi se posadit manja plantaža pomidora, kukumara, krtole…. nešto za porodične potrebe…. vidjeću“, kaže on.
Navodnjavanje, ipak, neće biti problem, budući da u „ćošku“ livade ima bunar, za koji nije siguran koliko je dubok, ali je ranije slušao da ima sigurno 25 m:
„Nekad je mogla lata s vodom proć’ kroz otvor, danas više ne. Pomjeranje terena uslovilo je da se seke na vrhu „stisnu“ i smanje otvor. Zato planiram da kupim pumpu kojom ću crpit tu vodu i zalijevat baštinu“, ističe on.
Moglo bi selo Svrčuge da „oživi“, bude diverzifikovano, da bude na nekoj mapi lokalne Turističke organizacije, makar kao odmorište… Stoga bi lokalna uprava, baš kao i seljani, morala da mu pokloni više pažnje – poneku klupu za odmor, kontejner, rampu za bicikla…
