Da pomoć ne zna za naciju, vjeru, ideološki ili neki drugi predznak, pokazuju proteklih dana naši sugrađani, počev od onih u vrtićima, koji su se na razne načine angažovali kako bi pomogli državljanima Ukrajine koji su zbog rata prebjegli u Crnu Goru.
Dok jedni prikupljaju pomoć u vidu garderobe, obuće, knjiga za školu, posteljine i slično, oni koji su bili u mogućnosti ponudili su svoje ili nekretnine prijatelja da se ukrajinske porodice privremeno smjeste.
Novski portal je o tome već pisao.
Ni današnja priča, od brojnih koje čitamo ili slušamo ovih dana dok traje rat u Ukrajini, nije mnogo različita. Međutim, njeni akteri, dvije ukrajinske porodice, željeli su da putem Novskog portala zahvale, kako rekoše, prijateljskoj Crnoj Gori i njenom narodu na svemu što čine u nastojanju da im „olakšaju“ boravak.
Sa druge strane, naš sugrađanin, Veljko Ivanović, apeluje na sve koji su u mogućnosti, da slijede njegov primjer.
Veljko i supruga Dunja su prije dvadesetak dana u porodičnoj kući u Đenovićima ustupili jedan od apartmana dijelu porodice iz Ukrajine potpuno besplatno, dok je ostatak familije našao smještaj u Tivtu. Kod Ivanovića su Angela i Volodja Tokarev, otac i majka Ljudmile Glazgov, koja je sa sinom Vadimom i suprugom Anatolijem našla smještaj u Tivtu.
Izbjegli su iz Hersona, administrativnog i ekonomskog centra istoimene oblasti na jugu Ukrajine, koji je pod ruskom opsadom od početka marta. Prvi „prebjeg“, kako pričaju, imali su 2014. godine, kada su, bježeći takođe od ruske agresije, bili prinuđeni da napuste Donbas. Ovog puta, morali su da napuste državu, priča naš sagovornik, Anatolij, koji je živio na Krimu, u gradu Jalta.
„Moja supruga je bila prošle godine u Crnoj Gori, oduševila se divnim ljudima, prirodom…. Sem toga, mi smo takođe pravoslavci, imamo sličnu kulturu, a i birali smo mjesta gdje bi se lako mogli sporazumjeti i brže savladati jezik. Ovo je mala, predivna zemlja, sa divnim ljudima i prirodom“, priča za Novski portal Anatolij.
U Hersonu su ostavili sve što su imali, stan, posao i dio porodice, sa kojima uspijevaju da kontaktiraju preko Vibera svakog dana. Dobijaju jezive i tužne slike razorenog grada, poginulih. Konstantno prate vijesti:
„U šoku smo čitajući i gledajući vijesti iz naše domovine i zaista mi trenutno ne pada na pamet kako ćemo i što dalje“, kaže on.
Sa Veljkom i Dunjom stupili su u kontakt posredstvom volontera, koji su ih povezali:
„Nemamo riječi da izrazimo zahvalnost ovim dobrim ljudima. Nadamo se da rat neće potrajati, želimo da vjerujemo u to i da ćemo se što prije vratiti našim kućama. Za sada nam nije potrebno ništa. Toliko su nam svi ovdje pomogli da smo bez riječi. Ako se situacija ne popravi i rat se nastavi, bićemo prinuđeni da ostanemo ovdje i pokušamo da izgradimo život ispočetka. Ali, ne želimo da zloupotrebljavamo vašu ljubaznost i gostoprimstvo. Nek vam svima Bog da zdravlja i neka živi Crna Gora“, poručuje Anatolij.
Poljska, Rumunija, Mađarska, Moldavija prihvataju ukrajinske izbjeglice i Crna Gora je među prijateljskim zemljama, dodaje on:
„Svi pomažu. Crna Gora je daleko od Ukrajine, ali nas je „prepoznala“ kao rođake, braću, prijatelje. Veljka i Dunju nam je Bog poslao, makar ne moramo da plaćamo stan, za ostalo se snalazimo. Ne znam što nas čeka sjutra, jer smo u danu izgubili sve što smo imali. Strah postoji, ali makar smo živi“, poručio je.
Njegov i Ljudmilin sin, šestogodišnji Vadim, žali za svojom razorenom zemljom, za vršnjacima iz vrtića i jednim srušenim tržnim centrom u koji je često odlazio sa roditeljima da se igra.
„Volio bih da ovdje zaradimo mnogo novca i da možemo normalno da živimo, napredujemo…. Fale mi učitelji i želio bih da se izgradi novi tržni centar“, priča Vadim.
Ivanović: Otvorite domove, pomozimo koliko možemo
Domaćini, Veljko i Dunja Ivanović nijesu mnogo razmišljali kad su čuli da Ukrajinci dolaze u Crnu Goru i da će im trebati smještaj. Kontaktirali su ukrajinsku ambasadu, Crveni krst i sve kod kojih su mogli da ponude pomoć. Ustupili su na neodređeno vrijeme jedan od apartmana kojeg su spremali za sezonu, potpuno besplatno, što znači da će sve račune, vodu, struju, grijanje, plaćati oni:
„Mislim da nam je dovoljan pokazatelj sve što se na našim prostorima, u komšiluku, dešavalo 90-tih godina. Stoga mislim da bi svi koji su u mogućnosti, trebalo da otvore vrata svojih domova i pomognu koliko mogu. Apelujem na ljude koji žive od turizma, kojima je ova država dosta toga „dala“. Jer koliko sam vidio, najviše pomažu oni koji nijesu toliko imućni. Ako ćemo poslušati Sv Petra Cetinjskog – nek’ svak’ uradi koliko može i učinili smo dovoljno“, kaže skromno Ivanović.
Potpuno razumije svoje goste, jer je i sam otišao ’99 godine za Njemačku, ne želeći da ratuje na Kosovu:
„Imao sam azil, bio sám, ljudi su mi pomagali i znam kako im je. Vjerujem da ima boga i da će nam se sve jednog dana vratiti onako kako činimo“, zaključio je Ivanović.
Prema podacima od prošle sedmice, Crveni krst u Herceg Novom registrovao je preko 60 Ukrajinaca koji su izbjegli iz ratom zahvaćene domovine.
