Još jedna mlada Novljanka sa kojom Novski portal želi da upozna svoje čitaoce i pratioce postala je Njujorčanka. Simonida Subotić otišla je iz Novog i Crne Gore odmah po završetku Gimnazije. Studirala je na Fakultetima Političkih nauka i ekonomije na Towson University u Baltimoru, država Merilend, magistrirala na Harvardu, radila u Dubaiju, a onda se opet otisnula preko Atlantika….
Evo, njene priče!
Herceg-Novi, 2003 godina. Propuštam matursku ekskurziju u Grčkoj, jer je to jedina nedjelja kad mogu da polažem SAT – standardizovani prijemni ispit za sve studente u Americi. Pored toga, ispit je jednom mjesečno i najbliže u Beogradu gdje ću da prespavam kod drugarice i oko 6 ujutro tražim mjesto gdje se test održava.
Za test se pripremam preko pozajmljenih knjiga i polažem engleski i matematiku, koja mi i ne ide baš najsjajnije. Test je isti za Amerikance i inostrane studente – nema razlike, meritokratija. Tog jutra saznajem da u Beogradu postoji kurs za pripremu i da se mnogi kandidati već poznaju preko njega.
Nakon testa koji je organizovan u lokalnoj osnovnoj školi – sjećam se, jer koljena nisu mogla da mi stanu ispod stola, što je dodatno obojilo najduža 3 sata u mom životu, potrebno je poslati rezultate fakultetima. Po fakultetu 6$. Potrebna je kreditna kartica i plaćanje preko interneta. Niko nema karticu koju mogu da pozajmim, ili se opasno boje da priznaju da još uvijek ne vjeruju u poslovanje preko interneta. Otac mog školskog druga, Igora Oniska, pomorac, pokojni Ivan Onisko mi nesebično i nedvoumljeći se daje svoju crvenu Satander karticu i želi mi sreću.
Osjećam se tako zahvalno, a istovremeno pomišljam kako ću vjerovatno morati da saopštim ovim dobrim ljudima da me niko nije primio kroz koji mjesec.
Ko bi rek’o, “Mala iz Novog”
Sedam mjeseci kasnije, nakon mnogo koverata u kojima standardna pisma koja, kao u filmovima, izražavaju žalost što, ipak, taj fakultet nije za mene i koja mi žele sve najbolje, stiže meil koji kaže: “DA. Primljena, puna stipendija, Baltimore”. Vičem iz sobe i trcim da to kažem mami, koja s peglom u rukama istovremeno razvlači osmjeh i junački sprječava suze. Ipak, idem! Tata kaže-nikad nije imao sumnje. Brat pita – da li to znači da ja više ne živim ovdje?
Ovaj cijeli projekat na kojem sam skoro samoruko (sjedajući na ramenima džinova, kao što su moji roditelji, profesori, posebno profesorica engleskog, Anica Radman koja je napisala bezbroj preporuka za mene, šira porodica, čika Ivan i ostali divni ljudi) radila posljednje dvije godine je, ipak, upalio. Ko bi rek’o, “Mala iz Novog”.
Nakon Baltimora je sve lakše i onda nastavaljam na magistaske studije na Harvardu. Nako toga počinjem sa prvim poslom u Dubajiu, iz koga se “vraćam” u Ameriku i provodim sljedećih 9 godina u New York-u gdje i danas živim.
Najveći izazov i zaduženje u karijeri tokom pandemije
U posljednje dvije i po godine imala sam priliku da radim za državu New York kao dosekretarka za ekonomski razvoj i onda na odgovoru na pandemiju COVID-19. Imala sam najteža i najboja iskustva do sad kao odgovorna za nabavku svih PPE zaliha za bolnice u državi, zatvaranje i otvaranje preduzeća, administraciju finansijske pomoći preduzetnicima i podstanarima, između ostalog.
Sve se više zna za Crnu Goru
U Herceg-Novi se vraćam svake godine. Ovih dana primjećujem koliko ovdje ljudi kad kažem da sam iz Crne Gore komentarišu da su već bili tamo, ili da jedva čekaju da je posjete. Daleko od praznih pogleda i razjašnjavanja da li je to Jugoslavija ili nije od prije nekih desetak godina.
U neku ruku i dalje sam “mala iz Novog” – pucam na daleko, moram, jer znam iz svog iskustva: Ipak je (sve) moguće.
