“Uči, da ne budeš gladan i bos”, Uči, da bi bio neko i nešto u životu“, „Tvoja je budućnost u tvojim rukama“. Te rečenice, sa istim porukama,p pratilo je cijelo odrastanje 19-godišnje maturantkinje Mirjane Stokanović, učenice srednje stručne škole, smjer hotelsko-turistički tehničar, u SMŠ ,,Ivan Goran Kovačić”.
“Godinama unazad naši roditelji često su se služili i služe tim rečenicama. Vjerovatno da nema djeteta koje nije čulo ove riječi svojih roditelja, i to od prvog razreda osnovne škole, pa nadalje, tokom cijelog obrazovanja. Dok smo mali i tek učimo da čitamo i pišemo, nama ove rečenice samo prođu kroz glavu, gotovo ne misleći kakvo je njihovo značenje. Već nekoliko godina kasnije, njihovo značenje postaje jasnije, jer naše sazrijevanje donosi i suočavanje sa realnošću i onim što nas okružuje. Da bismo izbjegli težak u mukotrpan život i mračnu budućnost, uzimamo knjige, udubimo se čitajući i učeći informacije od kojih će zavisiti naše ocjene, a kasnije i naše mogućnosti da znanje stičemo na nekim višim ljestvicama, a od svega toga zavisi hoćemo li biti ,, gladni i bosi “, priča nam još jedna uspješna bastadurka.
Odrastajući uz njihove riječi uvijek je Mirjana njegovala znanje, proširivala ga, dograđivala, nizala riječ po riječ, lekciju za lekcijom i bila uzoran đak. Ali, kako kaže, uzorna radi sebe, a primjer drugima. Učenica odličnog uspjeha, od prvog pozdrava sa đačkom klupom.
“Mnoga državna, ali i međunarodna takmičenja na kojima sam učestovala i nagrade koje sam osvajala dodatno su me motivisale na tom putu ka uspjehu i uvjerile da je obrazovanje put ka svjetlijoj budućnosti, moja šansa za bolje sjutra”.
Zašto je njen izbor Turistička škola?
Kao i svako dijete, sa 15 godina, po završetku osnovne škole i jednog životnog poglavlja, suočila se s veoma važnom odlukom. Možda je prvi put bila prepuštena sama sebi i vlastitom izboru.
“Pitanje koje se ticalo isključivo mene, put kojim ću koračati, novo poglavlje knjige koje treba ispisati, sve je pripadalo samo meni – izbor srednje škole, polovina životnog puta. Iako sam dugo mislila da imam jasan plan, kada je došlo vrijeme da se zvanično suočim sa donešenom odlukom, shvatila sam da se nalazim u nezavidnoj situaciji. Iako su drugi oko mene, pa čak i ja sama, vjerovali da će moj put biti gimnazija, smjer koji stalno slavimo kao vrhunac srednjoškolskog obrazovanja, dok stručne škole ostaju u sjeni. Gledajući svoj odraz u ogledalu, u razgovoru sama sa sobom, zapila sam se:,, Zar vrijednost obrazovanja mjerimo samo kroz broj stranica pročitanih iz lektire, ili formulama iz fizike koje možda nikada nećemo koristiti?”
U stručnim školama rađa se praktično znanje. Tamo učenici ne samo da uče, već stvaraju: popravljaju, programiraju, kuvaju, njeguju, crtaju, uslužuju… Njihove ruke, njihova spretnost i njihovo znanje čine da naš svijet funkcioniše svakog dana. Zar to nije jednako vrijedno? Zar nije potrebno? Zar nije važno?”,priča Stokanović.
Obrašnjava da su u srednjim školama oni đaci koji su još kao tinejdžeri odlučili da uče konkretno, korisno, životno. A ona je samo odlučila da bude dio te grupe, upisom u srednju turističku školu.
“Tada nisam bila svjesna šta će me sačekati, sa čim ću se susresti, upoznati, ali jedno je bilo sigurno. To je moj put. Na tom putu nailazila sam na poteškoće, predmete koje sam kategorizovala među onima od manjeg značaja, bilo je i nejasnoća, umora, posustajanja, preispitivanja zbog načinjenog izbora. Na pitanje da li je turistička škola ispunila moja očekivanja moj odgovor bi bio, ipak, DA!
Da, jer nisam znala šta me na tom putu čeka. Da, jer sam naučila nešto novo. Da, jer sam otkrila da teorija iz udžbenika nije realnost u praksi. Da, jer sam shvatila da knjiga nije jedini izvor znanja.
Da, jer sam se upoznala sa odgovornošću koju poslovan čovijek mora imati. Da, jer znanje bez primjene ne može uroditi plodom. I da, jer sam se našla u cipelama odraslog čovjeka i upoznala se sa stvranim poslovnim svijetom koji je daleko od svijeta mašte koju pothranjujemo u našim mislima”.
Mirjana se sučila i sa mnogima koj govorili lijepo oškoli koju pohađa. Svako je za to ima svoje razloge, formirano mišljenje, neki čak prisvajali tuđa mišljenja vodeći se čuvenom izrekom: ,,Rekla, kazala…”
“Međutim, svaka škola predstavlja poteškoću onome ko joj ne pristupi onako kako mu je nametnuto. Kao što svakoj biljci treba voda da bi se osvježila, sunčevi zraci da bi je ogrejali, plodno zemljište da bi korijen pustila, tako i svaka škola ima svoje đake, koje bira i koji biraju nju.Sve je teško, ako od njega odustanemo bez pokušaja, bez borbe, bez riješenja”.
Turistička škola zahtijeva praksu, rad, dispciplinu, kao i teroijsko poznavanje mnogih pojmova iz te oblasti. Dok su kriterijumi visoki onoliko koliko se date u tom radu, jasna je Mirjana.
“Upoznavši se kroz ove 4 godine sa svojom odabranom strukom, imala sam mogućnost da primjenjene definicije, teoriju, znanje iskustm i primjenim kroz praktičnu nastavu u hotelu. Hoteli turističke agencije, kao i informativni punktovi predstavljali su mjesto rada, poslodavci u njima uzore u radu, dok je škola bila pokretač tog rada, te prijeko potrebne prakse”.
Uz književnost mašta, strani jezici su joj strast, voli matematiku…
Iako je učenica turističke škole nije prestala da pored stručnih predmeta, njeguje i one opšte, s kojima su se prvi put susreli u osnovnoj školi. Među tim predmetima Mirjana ističe onaj u kom se prepušta sopstvenoj mašti, granice nisu određe, jer ni ne postoje, jer “svako je tvorac svoje priče i ne postoji pogrešno mišljenje”.
“Taj predmet mi dozvoljava da se na kratko sklonim iz surove realnosti i pronađem utočiste u svijetu knjiga koje često ljudi postavljaju u drugi plan, umjesto da na umu imaju čuvenu poruku koju nam one šalju, a to je da u životu treba praštati i voljeti! Zbog toga književnost je predmet koji bih izdvojila i kojem se uvijek rado vraćam.
Uz to, učenje stanih jezika poput njemačkog, francuskog i engleskog postala je moja strast koju mi je upravo ova škola otkrila, kao i riješavanje mnogih jednačina iz oblasti matematike, skiciranje funkcija, logičko razmišljanje pred koje nas postavlja čuvena kombinatorika…”
Mirjana i Jelena treće u državi iz oblasti turizma
Na državnom takmičenju srednjih stručnih škola iz oblasti turizma krajem prošlegodine koje je u Kolašinu organizovao Centar za stručno obrazovanje prijavilo se rekordnih 7 škola sa 12 timova . Prestižno trećemjestoosvojile su Mirjana i njena drugarica Jelena Radonjić.
“Takmičenje je bilo koncipirano u dvije faze. Prva faza podrazumijevala je kreiranje itinerera turističkog aranžmana, prateće PowerPoint prezentacije, kao i formiranje prodajne cijene na osnovu kalkulacijskih obračuna troškova na engleskom jeziku, dok je drugu fazu činilo usmeno izlaganje na engleskom jeziku, kao i odgovaranje na dodatna pitanja stručnog žirija. U prvoj fazi prikazana je praktična primjena znanja i vještina stečenih tokom četiri godine obrazovanja, koje uključuju, pored poznavanja stručne tematike, i vješto pristupanje informatičkim operativnim programima. Druga faza, koja se odvila sledećeg dana, iziskivala je izlaganje kreiranog aranžmana i kalkulacijskog obrasca na engleskom jeziku, uz odgovoranje na dodatna pitanja stručnog žirija. Uprkos napetoj atmosferi i tremi koja je bila prisutna tokom cijelog takmičenja zbog velikih ličnih očekivanja, uspjele smo da se ostvarimo kroz treće mjesto u državi”.
Herceg Novi i Crna Gora moraju bolje iskoristiti turističke potencijale
Mirjana Stokanović je sa 7 godina došla iz Republike Srpske, Bijeljine. Imala je dovoljno vremena da upozna Herceg Novi,” prednosti i nedostatke šanse, ali i prijetnje sa aspekta turističkog mjesta”.
“Uprkos svojim očuvanim fortifikacionim i sakralnim objektima, mnogobrojnim spomenicima koji su svjedoci davnih istorijskih događaja, bogate kulturne baštine, jadranske obale kao glavnog bisera ne samo Herceg Novog, već i cijele države Crne Gore, ipak, grad kao i svaki drugi ima mogućnosti za dodatno obogaćivanje, uvođenje inovacija, očuvanje postojećeg, mjenjanje i prevazilaženje nedostataka. Infrastruktura grada predstavlja glavnu prekretnicu za bolju budućnost i jačanje turizma kao osnovne privredne djelatnosti od koje država i živi. Gradnja puteva, bolji javni prevoz i praćenje koncepta ,,Wild Beauty” u kom Crna Gora predstavlja primjer ekološke zemlje, prijatelj prirode i njen čuvar , glavni su putevi ka boljem i sigurnom razvoju. Ukoliko gradimo novo, moramo paziti i na ono prethodno što traje vjekovima. Ukoliko se prilagođavamo trendovima i svijetu modernizma, ne smjemo zaboraviti na tradiciju na kojoj počiva identitet po kom nas drugi prepoznaju”, uvjerena je Mirjana, smatrajući da strategija poslovanja u tiurizmu mora biti standardizacija.
Ispunjeno, kreativno i njeno slobodno vrijeme
Svoje talenate Mirjana pronalazi u kreativnim aktivnostima poput glume, pisanja i crtanja, a u slobodno vrijeme opet je aktivna.
“Slobodno vrijeme, kojem se prepuštam kada završim sa školskim obavezama i dužnostima, provodim pohađajući kurseve stranih jezika, samoinicijativnim učenjem iz oblasti vjeronauke i teologije, bavljenje fizičkom aktivnošću i rad na sebi, kao i provođenje vremena u druženju sa nekim prijateljima iz odjeljenja i djetinstva.
Jelena Radonjić je prijatelj kojeg sam stekla tokom srednje škole i jedna od rijetkih na koju se mogu osloniti i sa kojom planiram da održim odnos i nakon maturiranja. Ona je dokaz da svako pravo prijateljstvo počiva na podršci i povjerenju i da koliko god se razlike privlačile, da je, ipak, isti pogled na svijet i način razmišljanja spona među ljudima”.
Odgovornost se gradi povjerenjem, podrškom porodice i društva
Na pitanje što misli o odgovornosti mladih danas prema sebi, porodici, školi, društvu, naša mlada sagovornica odgovara da je odgovornost veoma složena i oblikovana društvom u kojem odrastaju.
“ S jedne strane, mnogi mladi pokazuju zavidan nivo odgovornosti : brinu o sebi, pomažu porodici, volontiraju, bore se za pravdu, imaju razvijenu ekološku svijest. Svjesni su problema svijeta i često hrabro dižu glas tamo gdje stariji ćute. S druge strane, zbog brzog tempa života, društvenih mreža i pritiska okoline, potrebe da budu dio većine, jer se plaše osude iste, dio mladih se osjeća izgubljeno, apatično ili preopterećeno, pa se povlače od odgovornosti, jer nemaju dovoljno podrške ili osjećaj svrhe.
U osnovi, odgovornost mladih ne treba da posmatramo izolovano. Ona se gradi kroz povjerenje, dobar primjer odraslih i društvo koje im daje priliku da rastu i griješe. Kada im pokažemo da su bitni, i oni preuzimaju odgovornost i za sebe, i za porodicu, i za društvo”.
Kako dodaje, odgovornost ne nastaje preko noći, razvija se kad mladi dobiju priliku da rastu uz podršku, ali i uz jasno postavljene granice i očekivanja.
“Odgoj temeljen na povjerenju i primjeru je polazna tačka. Roditelji i odrasli trebaju biti naš uzor. Djeca i mladi ne uče iz naredbi, nego iz ponašanja koje vide. Ako odrasli pokazuju odgovornost, poštenje i brigu, mladi to usvajaju kao normalno.
Uključivanje mladih u donošenje odluka je podjednako važno jer mladi žele da ih neko čuje. Ako nam date glas u školi, zajednici ili porodici, osjećajmo da smo važni. A kad se osjećamo važnima spremniji smo da preuzmemo i odgovornost.
Pružanje podrške umjesto konstantnih kritike, ključna je tačka. Umjesto da nas odmah osuđujete za greške, treba da nam pružiti priliku da učimo iz njih. Svaka greška može biti lekcija, ako je okolina spremna da pruži razumijevanje, a ne samo kaznu.
Škole bi trebalo, osim znanja, da uče mlade o praktičnim stvarima: finansijama, emocionalnoj inteligenciji, rješavanju problema i timskom radu. Time se gradi samopouzdanje i odgovornost.
Davanje prilike za rad, sticanje iskustva izvan škole poput volontiranja, sezonski poslova ili stažiranja. Sve to pomaže nama, mladima, da shvatimo kako svijet funkcioniše i gdje je naše mjesto u njemu”.
Budućnost
Nakon srednje turističke škole planira da se okrene novom pravcu kroz upis na ETF- fakultet.
“S obzirom na to da mi je matematika među dražim predmetima koje sam izučavala u školi, kao i informatika, smatram da je taj fakultet moj poziv. Vrijeme koje je proteklo od polaska do završetka srednje škole mi je omogućilo da stasam i oblikujem svoju ličnost, a time i bliže odredim svoja interesovanja za budućnost”.
A budućnopst je za Mirjanu neispisani list hartije koji čeka pero sudbine.
“Tama što miriše na mogućnost. Svjetlost što treperi u snu. Odgledalo u kom posmatramo svoje ideale, dok još uvijek dišemo u rečenici sadašnjosti… S toga, nije moguće predvidjeti šta ona donosi, zbog toga često o njoj razmišljam sa strahom i strepnjom ka čemu koračam i šta me čeka na tom putu… Podjednako sam svjesna da je budućnost ne mjesto u koje idemo, već pravac koji stvaramo. A ja se nadam da će moja borba i trud uroditi svijetlom budućnošću i da ću se rado sjećati dana mladosti dok mirno ispijam šoljicu čaja ili kafe u svom kutku, sa osmjehom na licu i ispunjenjem u srcu bilo to u ovom ili nekom drugom gradu…”
