U prepunoj bašti Kuće Iva Andrića desio se jedan od onih događaja koji Herceg Novi izdižu iz svakodnevne letergije, prizemnosti i čini ga autentičnim i svjetskim, zahvaljujući izvanrednim postignućima jednog od uspješnih umjetnika, Novljana srcem i dušom. Vjeko Sager živi i stvara u svjetskim metropolama, a posljednjih godina poznati je stvaralac i univerzitetski profesor i predavač u Vankuveru.
Crtajući pred publikom, što malo koji umjetnik voli da čini, predstavio je neobično umjeće, svu iskričavost života, bure i bonace, strahove i nadanja. Doživljaj je obojila brižljivo odabrana muzika i često izgovarane Andrićeve riječi “Ja se ne bojim nevidljivih svjetova” Vjekove supruge Jadranke koja je kazivala odlomke Andrićevih “Znakova pored puta”.
Vjeko je, ipak, na posljednjem radu ove večeri, ugljenom, ostavio ljudsku poruku -“Ja se bojim!”
Svaki dolazak je malo sunce
Ovoga puta posve drugačiji njegov dolazak u rodni Herceg Novi i dočaran “Krug sunčeve svjetlosti” dotako je svakog posjetioca. A svaki dolazak je, kaže Sager, malo sunce. Osvjetli nam dušu, razbudi sjećanje i vrati nas u nemir ovog sada.
Objašnjava trenutak koji je doživio kada je u kući nobelovca ugledao fotografiju svog oca Vita sa nobelovcem, na barci, jednog vrelog ljeta.
“Sjećanja kao Ivini znakovi, kao sunčeva svjetlost obilaze oko mene. Sjedim u ovom dvorištu, slušam njihovu priču dok pogledom pratim ozbiljnog književnika. Da li sam tada osjetio stvaralački duh, koji će zaraziti moj život, jesam li tog dana uspio da uđem u krug sunčeve svjetlosti?”
Ovakav događaj u rodnom gradu Vjeko nije planirao, a kada je počeo da se priprema sve se više uzbuđivao, jer rasla je odgovornost, a sa njom i profesionalno i ljudsko zadovoljstvo. Za njega je to kao hod po žici, priča nam poslije nesvakidašnjeg stvaralačkog čina.
“Tu se nikada ne zna da li će čovjek uspjeti i šta će uspjeti. Mislim da sam, ipak, ovoga puta uspio da napunim baterije našim gradom, našim Novljanima koje sam sreo i kroz njih sam dobio povjerenje u sebe da tom žicom pređem s jedne strane na drugu, bez velikog pada”.
U Evropi se više cijeni umjetnost nego u Sjevernoj Americi
Na pitanje kako iz vizure jednog Kanađanina gleda na ono što se dešava na našim prostorima, u Crnoj Gori i koliko to prati, Vjeko jednostavno odgovara:
“Mi smo Evropljani, kod nas je umjetnost uvijek imala dugu tradiciju, vezana je za kulturu, vrijeme i nikada naš život u svim istotijskim epohama nije bio bez umjetnosti. Tako da je umjetnik cijenjen, čak duboko respektovan, dok u Kanadi i Sjevernoj Americi, u tim novim zemljama koje smo otkrili, umjetnik nije duboko ušao u kulturu. Tamo je teško biti umjetnik i pitaju me: “Što ti radiš da preživiš”, a ovdje me pitaju: “Mogu li da pričam s tobom ili da ti platim piće pa da pričam!”
To je velika razlika između statusa umjetnika u Evropi i Sjevernoj Americi. Tako da uspjeti tamo je pet puta teže. Imao sam sreću da se dokažem kao profesor i pedagog i na taj način sam gradio paralelni život. Bavio sam se pedagogijom, a usput umjetnošću. Iskreno, od umjetnosti ne bih mogao da živim”.
Najljepše se vratiti kroz djelo
Zadovoljan, jer je, kako kaže, dozvolio sebi da uči, a to mu je najvažnije u životu, ne zna što će biti dalje sa napravljenim crtežima pred novskom publikom. Njegov život i stvaranje je napon, uživanje i stres, a kad zavrži crtež i on je “gotov sa njim”, jer postaje dio vidljivog svijeta.
Nakon četiri decenije iskustva Vjeko nam otkrivai jednu tajnu koja stoji iza cijelog događaja, a to je da je prošao kroz svoje stvaranje od riba koje je crtao dok je živio u Novom do apstrakcija u posljednje vrijeme.
“Bukvalno sam iskoristio ovaj događaj da prođem kroz to vrijeme, simbole koji su me okupirali kroz materijale koje koristim i jako poštujem. Vraćanja su najljepša kada se čovjek ovako zahvali za prijateljstva i ljude koji se sjećaju. Lako se onda vratiti, a najljepše se vratiti kroz djelo. Kao i Ivo Andrić koji je ovdje živio i ostavio dio sebe. Možda je ovo prilika da se sjetimo koliko je umjetnost, a ne materijalno, vrijednost u našim životima i zaslužuje brigu. Zato mladim stvaraocima treba pomoći da razviju svoje talente “, poručuje Vjeko.
Crtežima, rađenim ugljenom, kamenom prašinom, tuševima, ruzmarinom, višnjom, crnilom od sipe, čak i medom i mlijekom kojim je napravio Andrićev portret za veoma kratko vrijeme uspio je da osvjetli našu ljubav prema onome što se zove stvaranje. Pokazao je ne samo ono što je naučio, nego što nosi u sebi, jer se rodio ovdje, u Novom.
U tome mu je, umješnim moderatorstvom večeri pomogla etnološkinja i antropološkinja, Tamara Lepetić.
