Novljanin, ili Topljanin kako je volio da kaže za sebe, Anton Tonči Đečević, preminuo je u 94. godini. Bio je rado viđen, slušan i čitan, predani hroničar, biograf stanovnika rodnog Herceg Novog, poznavalac istorije Boke, brodograditelj, plivač, istraživač, čovjek od gitare, pjesme i zabave, kritičar naše zbilje, dakako i autolimar, što mu je bio prvobitni zanat…
Uz sve to Tonči je i u devetoj deceniji pokazivao nesvakidašnju vitalnost, za respekt. Redovno je odlazio tri puta sedmično u teretanu, pješke sa Tople. Poklonio je auto samo da ne bi došao u iskušenje da sjedne za volan.
“Mnogo sam dao sportu grada. Plivao sam u našem Jadranu, u splitskom Mornaru na 1500 i 400 m. Bio sam prvak one države na 1500 m. Igrao sam zimi fudbal u Jedinstvu, jedrio i reprezentovao naš grad, trčao kros u Podgorici…”, pričao nam je prije tri godine Tonči.
Onda i o odrastanju u rodnom Novom.
“Kada sam se rodio grad je imao 2000 stanovnika. Od sugrađana sam naučio da budem dobar, pošten i radan. Takav sam bio cijeli život”.
Podigao je dvije porodice, a zanimljivo je da nikada nije pročitao niti jednu knjigu do 45. godine.
“Prvo sam obradio Sveto pismo, pa grčku literaturu i svjetske klasike… Pročitao sam preko 2000 knjiga, koje je izdao Bigz i Globus. I jednog dana sam jednostavno počeo da pišem u 62-oj godini, u ratno vrijeme 90-tih godina prošlog vijeka. Htio sam pjesmu da napišem “Rođeni smo u zlu uru i zlo vrijeme”, a onda je ispala knjiga. Ustvari, pisao sam o ljubavi koja se desila u Herceg Novom” kazivao nam je Tonči, koji je volio žene.
Pisao je samo za svoj grad i njegove Novljane i Novljanke, pa je izdao čak 16 knjiga. Troškove su uvijek snosili njegovi drugovi. Knjiga “More ne broji svoje mrtve” štampana je zahvaljujući jednom gospodinu, Novljaninu. On je dok je slušao u kafani Tončija kako s drugovima priča da nemaju novca za štampanje, izvadio iz džepa 500 eura i poklonio mu.
Tončija su zvali i hercegnovski Smoje, po poznatom Splićaninu, jugoslovenskom novinaru i književniku Miljenku Smoje, scenaristi “Veleg mista”.To je zato što je pisao o svojim sugrađanima, na lokalnom jeziku, punom romanizama.
Vjerovao je da će “izdržati nekako do 100-tke”.
“To mi je najgore. Samo da mi se kćerka negdje zaposoli i ja odoh Bogu za kurira”, kazivao nam je na posljednjem viđenju.
Na žalost, Tonči nije doživio 100-tu, ali, nadajmo se da jeste da mu se kćerka zaposli. Otišao je, ostavio djecu, svoj grad i kniige.
