Možda ni oni sami ne znaju, tek 29.jun je Međunarodni dan ribara. Vrijedne zanatlije čije je oruđe mreža i alat, more, rijeke, jezera, imaju, eto, svoj dan.
Ribolov je težak i opasan posao koji zahtijeva nevjerovatno naporan rad i posvećenost – I u nepredvidivim vremenskim uslovima.
No, ribarima uvijek treba da je u poslu bitna etičnost i poštovanje zakona koji su važni da bi u našim vodama, Bokokotorskom zalivu, bilo dovoljno ribe, a ovaj zanat opstao.
Istraživanja kažu da su se prve seobe sa planina na more na našim prostorima desile upravo zbog manjka hrane i po otkriću ribolova tadašnjeg čovjeka. Pa se tako možda može i reći da smo tu gdje jesmo upravo zbog ovog zanata.
Ribari Boke, poput onih iz filmova, imali su zadruge, fabriku za preradu ribe, drvene brodice i končane mreže. Ribarstvo je bilo među glavnim rabotama i često je obuhvatalo cijelu familiju.
Iz današnje perspektive gdje se tek baci poneka vrša ovo zaista djeluje teško. Kruv sa devet kora zahtijevao je da se u ribanje ide zorom, čeka vrelo sunce ljeta i hladne zimske bure.
Prosječna starost ribarskih brodova u Crnoj Gori je 32 godine, a nivo bezbjednosti na njima nedovoljan. Manjak je infrastrukture za iskrcaj i nizak nivo prerade. Ribari još nemaju svoju luku. Neorganizovano je tržište, neobučene posade i radna snaga, a cijene ribe visoke.
Apsurd je da lokalno stanovništvo nedovoljno konzumira ribu i morske plodove i pad je potražnje van turističke sezone. Često je i ugrožavanje kvaliteta vodene životne sredine, krivolov…
Ribarski sektor Crne Gore, ipak, dobija smjernice razvoja Vladinom Strategijom od 2024. do 2029. Predlog tog dokumenta je nedavno usvojen, a sprovođenje u narednih pet godina koštace 26.5 miliona eura.
Najveći dio sredstava biće obezbijeđen kroz MIDAS projekte 15,65 miliona eura, a država će pomoći sa 4,47 miliona. Ostalo će biti donacije iz IPA programa i iz evropskih fondova.
