Doživjeti ilirsku prijestonicu i najstarije naselje u Boki, Risan- Risinium možete ovlaš, za nekoliko sati, više dana, ili godina, svejedno, ali jednom kada osjetite njegovo bilo, ostaje želja za povratkom.
U jednom danu, nedjelja naravno, čuveni pazarni dan ovoga ljeta u Risnu i za nas je bio ispunjen neočekivanim zanimljivim susretima, pričama, šalama, odmorom…
Vrelina ljeta, puna pijaca, puno turista, žamora “na pjeni od mora” sa nekoliko kafea i barova…Stale i mašine na gradnji-rekonstrukciji starog hotela “Teuuta”, na što Rišnjani gledaju s velikim podozrenjem. Ne dopadaju im se novi gabariti zdanja koje potpuno mijenja nekadašnji izgled, “ulazi” u more…Risanski mozaici posjećeniji nego prethodnih godina…
Ali da počnemo od jedne anegdote koja do danas prati ovdašnje stanovnike.
“U Risan sira i kruva da jedeš, da piješ, a da crkneš od gladi”, pa onda sljedeća kaže da je jednom prilikom Rišnjanin na pjaci prodavao, a prethodno mjerio jaja. Dođe mu i Jevrejin kupac, koji će na to: “Nema ja što ovdje da tražim”.
Ne bi se reklo, ali ostalo je i čuje se tu i tamo da Rišnjani nijesu mnogo darežljivi, iako je najčuveniji dobrotvor u Crnoj Gori, Vaso Ćuković, rođen upravo u ovom mjestu.
“Eto, to smo ti mi, dobro smo škrti. Pjaca je krcata nedjeljom, ali kao da se ništa više ne proizvodi, sve su preprodavci, a sve je , zapamtite, domaće”, kaže kroz osmjeh, blistavog duha, ugledni, 77-godišnji, Rišnjanin, Sava Ždraljević.
Srijećemo ga, a gdje drugo no u “Hipnosu” gdje se posebno nedjeljom nađu u priči domaći i furešti sa svih strana. Nije rijetko vidjeti i poznate ličnosti, glumce, pisce, ljekare, kapetane, diplomate…Za kratko vrijeme upoznali smo neke, među njima i doskorašnjeg ambasadora Slovenije u Crnoj Gori, Gregora Preskera, koji ima rodbinske veze u Risnu.
S njim i sa drugima upoznao nas je baš Sava, koji je dva puta odlazio iz Risna za Ameriku i vraćao se. Na povratak i ostanak ga tjera temperamentna supruga, Amerikanka Beti, koja je veoma zavoljela ovaj kraj, ljude, običaje, način života kome se prilagodila. Ona bi da ovoga puta ostanu da žive u svojoj kući u Risnu, umjesto u Njujorku, ali Sava kaže “da se još nije usidrio”. Sjeća se kako je ovdje bilo nekada.
“Nekako je dosta iščezlo sve što je bilo dobro. Ne kažem da je ovo slabo danas, ali puno se sve izmijenilo. Objed je vazda bio u podne. Ljudi su izlazili na pjacu sa klobucima, kravatama, pa pođu u restoran na rakiju i idu doma na objed u podne. To je bilo ko’ amin. Javljali smo se i dizali starijim osobama. Četiri godine sam išao brodom iz Risna za Kotor i nazad dok sam bio u gimnaziji. Brod “Lovran” je išao od Novoga do Kotora, a drugi “Vida” od Kotora do Novog. A “Arsenal” je kupio radnike od Risna Morinja, Kostanjice, Lipaca, Perasta, do Tivta”, priča sa sjetom Sava Ždraljević, dok posmatramo zaliv i risansko mulo zatrpano parkiranim autima.
Pedestih godina prošlog vijeka bilo je dosta nemaštine, ali to se nije moglo vidjeti na ljudima, nisu se žalili, prisjeća se Sava. I najsiromašniji Rišnjanin je bio najbogatiji za slave, a gostima se vazda davalo najbolje. Kafa se pozajmljivala na ćikarice, cukar isto…
“Pošao sam 1973. za Ameriku, ostao u dva navrata 38 godina, vratio se, bio i direktor “Teute”…Risan mijenja izgled. Dosta su za to “krive” ruske pare. Bio sam u Americi kada su mi ljudi pričali da su dolazili s punim baližama para. Nije se pitalo koliko nešto košta, a apetit vlasnika risanskih kuća i imanja narastao je. Ako ti ne možeš kao Rišnjanin kupit kuću u Risnu od onoga što zaradiš, što imaš, onda to nije dobro”.
Kao direktor hotela “Teuta” Sava je bio vrstan inovativan menadžer, priča se kako je osamdesetih godina prošlog vijeka pilote Pan American-a iz Cavtata “preselio” u Risan i “Teutu”. Brinuo je o svakom gostu i radniku, posebno o čistoći. Nigdje se na plaži nije ćik mogao vidjeti.
“Pokojna majka mi je rekla učini dobro kad niko ne gleda. Najgrđe su osobe kad nešto učine pa o tome pričaju na sva zvona. Teško je išlo naučiti naše ljude nekim stvarima, ali slušajte kakvo smo veliko priznanje dobili u hotelu kada smo dovodili putnike JAT-a iz Dubrovnika. Jednom mi je njihova vodičkinja rekla: “Moj gosparu, nema čistijega zahoda od Dubrovnika do Ulcinja , do u vas. Poslije toga nije bilo dana da se nisu zaustavljala po dva ili tri autobusa”
Savu u rodni Risan dovela Amerikanka
Ipak, Sava se za sada vratio rodnom domu, u Americi su mu ostala djeca, ali je doveo suprugu Amerikanku, na što nas on odmah ispravlja:
“Greška ti je to, ružo moja. Ona je mene dovela. Ja nilkada ođe došao ne bi. Ona je odlučila da ođe živi, ali ja još nijesam. Moje se sidro još spušta. To je istina živa. Tamo su nam đeca i unučad, koji dođu ođe i pođu. A bilo đe da si, moraš se adaptirati, inače, propadaš”.
Njegova Beti sve potvrđuje, a na pitanje što je to što je ovdje toliko privlači kaže:
“Opuštenost života i prirodna ljepota. Sve je nekako lako, usporeno, mirno. Sada je bolji život ovdje nego u Americi i u vrijeme osamdesetih kada smo bili u Risnu. Ima puno tv -programa, snabdjevenost je dobra, u prodavnici da kupiš što hoćeš. Sava se nije “usidrio”, ali ja jesam”.
Beti odlično govori naš jezik, ali za to nije zaslužan Sava.
“Niti jednu riječ od muža nisam naučila. Sve sam sama. Kada smo došli ovdje 1981. on je rekao:”Neću ja tebi ništa prevodit. Ti ćeš sve sama”. Pravi je galiot. Tako je bilo. Gramatika mi nije baš najbolja, ali svi me razumiju i ja njih”.
Ždraljevići imaju troje djece i Betina majka je svaki put kada bi se rađali dolazila iz Amerike da im pomogne, a tada nije bilo u Risnu ni vode, klima uređaja, namirnica…Ali sve su izdržali, jer su napravili kuću. Da kasnije rata nije bilo vjerovatno ne bi nikada pošli u Ameriku, gdje su proveli skoro četiri decenije. Vratili su prije četiri godine, 15 dana prije korone koja je sve zatvorila. I ako opet odu, srce će im ostati u Risnu.
Hipnos, od Boga sna do ugostiteljskog brenda
Kult Hipnosa je potekao iz grčke mitologije i u Risnu je u čuvenim Rimskim mozaicima predstavljan kao lijepi mladić koji grančicom potopljenom u rijeku zaborava dodiruje oči umornih ljudi i uspavljuje ih. Pretpostavlja se da je to jedina predstava Boga sna na prostoru Evrope.
Možda to simbolično ima uticaja na čitav pomalo i uspavani život mještana u ovom mjestu, mada ne i za jednog od poznatijih Rišnjana danas, Raša Bigovića. On s bratom drži poznate lokale i pekaru “Hipnos”, pred kojima se strpljivo čeka u redu za mirisna peciva , hljeb, grilovano meso, ribu, povrće..Rašo je zapravo otvorio prvu kafanu u Risnu 1989.godine.
On je “čovjek od para, samo o dolarima priča”. Bolje mu ide primjenjena matematika, nega ona u školi dobacuju mještani, koji su s njim dijelili školske klupe.
“Brat i ja radimo zajedno, ista je firma, ali smo podijelili posao. Borimo se dugo godina. Ova sezoan je za Risan bolja, mada čujem da se u Budvi i Novom žale ljudi da je manje turista, da su jake cijene. Naši gosti nemaju primjedbi, osim uobičajeno malo zbog nedostatka parkinga i komunalno opremanje”, priča nam Bigović.
Jedini recept za uspješan ugostiteljski biznis za dva brata je što oni gledaju na to kao da su s druge strane šanka.
“Gledam kao gost na posao. Ono što bih očekivao negdje drugo tako nastojimo da pruižimo gostima, ništa više”.
A Sava dodaje još nešto što je Raša održalo:
“Nije se uvaljivao političarima nikada, niti je tražio da mu neko nešto da. A bilo je onih koji su mu i pomogli, ali on je sam svojom zaslugom sve uglavnom postigao iz dobre risanake familje Bigovića”.
Razvoj turizma bez infrastrukture
Računa se da Risan ima 2500 stanovnika, sa zaleđem. Mnogi su otišli i vraćaju se pogotovo ljeti. U gradiću posljednjih godina je niklo dosta vikend stanova i kuća. Tu su dva velika “ruska naselja”, koja su sada popunjena, ali kompleks investiotora iz Ukrajine na lokalitetu bivšeg “Ljekobilja” će iduće sezone biti otvoren za goste. Godinama se renovira i hotel Teuta sa pet zvjezdica, koji bi trebalo da za godinu dvije podigne standard stanovništva.
Ali među svim tim novim građevinama još su vidljivi tragovi zemljotresa iz 1979.godine. Dom kulture u centru Risna zjapi, neke stare vile, poput palate Ivelića …Arheološki lokalitet Carine nije dovoljno zaštićen…Uopšte, infrastruktura u Risnu, neodtatak parkinga , velika je boljka, priča nam vlasnica jedine turističke aencije “Amfora” u Risnu, Alenka Vidović.
“Ima puno registrovanih apartmana i uopšte privatnog smještaja u našoj režiji, a dosta toga je i u sivoj ekonomiji. U apartmanima je pored turista i dosta radnika koji su angažovani na gradilištu “Teute”, u restoranima . Ovo je jedna od lošijih sezona koje pamtim za dvadesetak godina koliko sam u turizmu. Postali smo skupa destinacija za ovo što pružamo. Ponuda nije osmišljena dobro, mada mogu da pohvalim više no ranije kulturna izabavna dešavanja”, ističe Vidović.
Smještaj u apartmanima u Risnu je od 50 do 200 eura, cijene u dva marketa udvostručene, ili utrostručene. Pijaca podno Gabele, takođe skupa, ali ostala je najbolja ponuda nedjeljom na pazarni dan. Ipak, prilično je neuređena, freška riba škafava se na suncu, pored tezgi sa sirom, pršutom, voćem…a dio je i sa drangulijama i garderobom. Nekada je to bio poseban šarm, ali danas više reda ne bio falilo.
Risan je inače poznat po vrijednim i lijepim ženama, koje tokom cijele godine nastoje da raznim aktivnostima, uz fešte, ožive mjesto i zadrže neke običaje i tradiciju.
One, kao i svi starosjedioci, ponosni su što antički Risan ima ono što nema nema niko , neraskidivu vezu sa ilirskom kraljicom Teutom. Ta veza je jača od svake legende i privlači svakog namjernika. Po predanju, Teuta se bježeći pred Rimljanima, 228. prije n.e. sklonila u Risinium, a kada je grad pao bacila se sa stijene u more.
Vrijedi se zaustaviti u Risnu na kratko, na duže, za stalno, svejedno, zbog ove i mnogih drugih iskonskih, ali i današnjih priča, mjesta i ljudi.
