Jana Radan bavi se različitim stvarima, ali po formalnom obrazovanju filmom – režijom, produkcijom i kamerom. Iza sebe ima nekoliko kratkih filmova, od kojih su neki prikazani na festivalima, što joj je velika čast, ali i podsticaj da nastavi dalje. Pored toga, radi na moru kao skiperka ili članica posade.
“To često iznenadi ljude, ali meni je to prirodan spoj slobode, discipline i mora, koje mi je oduvijek blisko. Najviše me zanimaju priče koje dolaze “odozdo” – lične, lokalne, tihe, a važne. Voljela bih da i dalje mogu da radim projekte koji povezuju film, umjetnost, zajednicu i more”, priča za Novski portal Jana.
Zanimljiva su njena razmišljanja o tome koliko naša sredina pruža jednake mogućnosti i odgovornosti za obrazovanje, zaposlenje, napredovanje i učešće u politici žena i muškaraca, kao i osoba drugačijih rodnih identiteta.
“To što Herceg Novi ima žena na vodećim pozicijama je uprkos sistemu, a ne zahvaljujući njemu. U kulturi su žene možda i najvidljivije, ali kad se pogleda ko donosi odluke – tu su i dalje uglavnom muškarci. U biznisu i politici vjerujem da je još teže. Ima izuzetaka, ali generalno žene moraju da rade više da bi bile jednako primijećene”.
Jana osjeća da lično ima slobodu da bira svoj put, ali istovremeno, kako kaže, zna da ta sloboda često dolazi s puno borbe i objašnjavanja.
“Društvo ima očekivanja, posebno kad si žena koja ne ide nekim “klasičnim” putem. Tako da se ravnopravnost mora stalno iznova izboriti. Mislim da su mlađe generacije konačno počele da razbijaju stereotip da žena mora da se uklopi u određenu formu. Sad je više prostora da se iskažeš. Ali suptilni stereotipi su i dalje tu – kao ideja da žene nisu dobre vođe, da ne mogu da vode projekte, ili da će “pucati pod pritiskom”. To se ne kaže direktno, ali se osjeti”.
Izlazak na more je pomjeranje granica
Ipak, čini joj se da se stvari pomalo mijenjaju – publika i zajednica su otvoreniji za ženske priče i senzibilitet, i “sve više ljudi prepoznaje da raznolikost iza kamere znači i raznolikost na ekranu”.
Primjer je veoma mlade žene koja je ostvarila izuzetan uspjeh i kao skiperka. Ruši li to stereotip o jedrenju kao muškom zanimanju?
“Možda. Svaki put kad izađem na more, to je, na neki način, tiho pomjeranje granica. Ali ne želim da moj rad bude “izuzetak koji potvrđuje pravilo”. Voljela bih da nas je više, i da ne moramo da budemo „posebne“ da bismo bile prisutne. Taj posao je znanje, osjećaj, praksa – ne pol”.
Radom učiniti prostor drugačijim i slobodnijim
Njena zanimanja, ipak, nisu “neutralan prostor na kom nema uplitanja politike i nametnute muške dominacije”.
“I film i more su, na različite načine, ispolitizovani i rodno obojeni. Ponekad je ta dominacija suptilna – kroz pitanja, kroz to kome se daje prilika. Ali ja vjerujem u snagu malih koraka – u to da radom i prisustvom možemo napraviti prostor drugačiji i slobodniji. Prvo, žene treba da znaju da nisu same. Potrebne su kampanje, edukacije, ali ne samo formalne – nego iskrene, stvarne, s primjerima iz života. Treba stvoriti siguran prostor da se govori, da se sluša i reaguje. I da se sistem ne okrene protiv žene koja prijavi nasilje, nego da stane iza nje. Takođe, mislim da je važno da se ženama daju šanse – konkretne, ne simbolične – da vode, odlučuju, stvaraju. Kad imaš uzor, lakše povjeruješ da možeš i ti”, poručuje Jana Radan.
Ovaj tekst je realizovan kroz projekat Ministarstva kulture i medija „Rodna
ravnopravnost u Herceg Novom: Od stereotipa do uspjeha”
