Povodom godišnjice deportacije bosansko-hercegovačkih građana iz Herceg Novog u maju 1992. godine, saopštenjem se oglasio GP Idemooo, ističući da je „vječni plamen sjećanja na one koji su iz hercegnovskog proljeća 1992. godine odvedeni u nepovrat“.
Saopštenje objavljujemo integralno.
„Neka ove riječi budu molitva, utjeha i obećanje da zaborav nikada neće prekriti njihova lica.
Sjenke hercegnovskog maja
Postoje jutra koja u Herceg Novom mirišu na so i mirtu, ali i ona koja nose miris teške, neprolazne tuge. Tog maja 1992. godine, sa sunčanih ulica našeg grada, iz zagrljaja porodica i sigurnosti kućnog praga, otrgnuti su naši sugrađani, prijatelji i rođaci. Otrgnuti su samo zato što su se zvali drugačije i što su utočište tražili tamo gdje su vjerovali da su među braćom.Danas ih se sjećamo ne kao brojeva, već kao živih uspomona – onih koji su bili dio našeg korza, naših kafa pored mora i naših zajedničkih snova.
Bili su to ljudi islamske vjeroispovijesti, Bošnjaci i Muslimani, Hrvati,koji su bježeći od vihora rata u Bosni i Hercegovini povjerovali u gostoprimstvo crnogorske obale. Među žrtvama su bili očevi, sinovi i braća, poput onih iz porodica Rikalo, Memić, Čengić, Bajrović i mnogih drugih čija su imena uklesana u kolektivnu ranu našeg grada. Njihova jedina “krivica” bila je njihova nacionalna i vjerska pripadnost, a njihova sudbina postala je opomena cijelom čovječanstvu.
Svjetlost svetih knjiga kao melem na ranu
Dok se sjećamo njihove nevinosti, tražimo utjehu u riječima koje nadilaze vrijeme i mržnju, spajajući nas u ljubavi prema čovjeku.
U Kuranu Časnom nalazimo obećanje koje smiruje srce:
“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.” (El-Bekare, 154)
Ove riječi nas podsjećaju da su naši sugrađani tu, u svakom talasu koji udara o molo, u svakom dahu bokeškog vjetra. Njihova duša je neuništiva.
Sličnu jeku ljubavi i nade pruža nam i Biblija, koja nas uči da smrt nema posljednju riječ:
“Ljubav nikad ne prestaje… A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je najveća među njima ljubav.” (1. Korinćanima 13:8-13)
Ta ljubav je ono što nas danas okuplja. Ona je jača od deportacije, jača od logora i jača od tišine koja je godinama trajala.
Dragi naši sugrađani, niste zaboravljeni. Vi ste postali dio hercegnovskog kamena. Svaki put kada prođemo pored zgrade policije, odakle ste krenuli na put bez povratka, mi spuštamo nevidljivi cvijet tišine. Vaša imena su naš podsjetnik da čovjek čovjeku mora biti brat, bez obzira na to kako se Bogu moli.
Neka vam je vječni mir u nebeskim baštama i rajskim vrtovima. Herceg Novi vas čuva u svom srcu, kao ranu koja ne zarasta, ali i kao svjetlost koja nas uči da se takvo zlo više nikada i nikome ne ponovi.
Pamtimo. Volimo. Ne zaboravljamo“, poručuju iz GP Idemooo.
