Rodbina i prijatelji oprostili su se danas na komemorativnoj sjednici u Dvorani Park od nedavno preminulog skulptora, istoričara umjetnosti, dugogodišnjeg kustosa Galerije Josip Bepo Benković, Bogdana Musovića.
Njegova prijateljica i novinarka Vitka Vujnović pročitala je tekst “Svjetionik na Belavisti” Momira Mićunovića koji otkriva Bogdanov umjetnički i životni senzibilitet, dragu, neposrednu i svestranu ličnost.
“Odlaskom Bogdana Musovića, istaknutog vajara, istoričara umjetnosti i međunarodno priznatog likovnog kritičara, Herceg Novi i Crna Gora nisu izgubili jednog stvaraoca, već čitavu jednu epohu gospodstva, duboke erudicije i posvećenosti ljepoti koja je nadrastala lokalne okvire” napisao je Momir Mićunović.
Predstavnica hercegnovskog ogranka Matice crnogorske, Jovanka Veljović podsjetila je da je Musović bio jedan od osnivača Matice crnogorske, osnivač hercegnovskog Ogranka i njegov prvi predsjednik. Govorila je iz srca, jer, kako kaže, čovjek ne umije biti spreman na odlaske dragih ljudi, a sam Bogdan je znao reći: “ne griješi srce, već mozak kad ne radi svoj posao kako treba”.
“Imala sam dragocjenu privilegiju saradjivati sa njim dugi niz godina na mnogim projektima i kroz mnogobrojne aktivnosti Ogranka, ali i dobro ga upoznati kao čovjeka koji mi je postao prijatelj, podrška i često savjetnik. Opraštamo se od umjetnika impresivne profesionalne i zivotne biografije; značajnog u jugoskovenskoj, crnogorskoj i lokalnoj kulturi. Opraštamo se, ali ne rastajemo sa Bogdanom, jer on ostaje sa nama i u nama. U naslijeđe nam ostaju njegova djela i jos važnije, ljudi kojima je pomogao da postanu bolji.U neke zvjezdane daljine, sa odabranima kojima je uvijek i pripadao, odlazi Bogdan”, rekla je Veljović.
U ime kolektiva Galerije Josip Bepo Benković, konzervator Goran Skrobanović fokusirao se na bogatu Bogdanovu biografiju kojom pripada i priča o njegovoj ribarskoj sklonosti:
“Bio je i dobar ribar, svaki kamen od Mlejina do mula je znao. Obrazovao je djecu, lagano i tiho, bez vike, a današnje kritičare umjetnosti nazivao je: “Moja djeca”.
Vidno potresen od Bogdana Musovića oprostio se prijatelj s kojim je često imao i različito mišljenje, ali s kojim se odlično razumio, Voislav Bulatović. Njihovo poznanstvo trajalo je tri decenije. U ime prijatelja i omiljenih galerista, posebno Marinovića, vlasnika Galerije “Sye Rider”, koji su bili uz njega “do posljednjeg časa” Bulatović je ispričao kako je upoznao Musovića. Bilo je to još dok je pisao za “Politiku Ekspres” i pamti tada tekst o jednom samo naizgled Bogdanovom hobiju-izradi lula, te kolekciji napravljenoj od korjena velikog vrijesa.
“Tada sam se pitao: kako je moguće da čovijek koji je umjetnik ima toliko mašte da i u hobiju bude tako besprekoran? Kako neko može da se nečemu usputnom posveti sa takvom ozbiljnošću, sa takvom mjerom i ljepotom? A onda sam shvatio — to kod Bogdana nije bio hobi. To je bio samo još jedan prostor u kojem se njegov umjetnički duh ušuškao i potom bravurozno razmahnuo. Još jedna niša u kojoj je mogao da iz komada prirode, iz korjena, iz nečega tvrdog, ćutljivog i neobrađenog, izvuče karakter, oblik, dušu”.
Njihovi susreti postajali su sve češći. Bulatović je radio nekoliko kataloga za njegove izložbe i, začudo, nijesu imali velikih nesporazuma, s obzirom da Bogdan nije bio čovjek koji se lako zadovoljavao površnim rješenjima. Imao je oko, stav, mjeru i vrlo jasnu predstavu o tome šta umjetnost zaslužuje, istakao je Bulatović, podsjećajući i na Bogdanovu uzrečicu: “Mrđ tamo”. To je bila zapravo njegova neobična šifra nježnosti.
“Bogdan je bio i šetač na duge staze. Često je znao da prepješači razdaljine koje su nama ostalima djelovale gotovo nezamislivo. A onda bi se pojavio, ponekad sa dva bureka, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, i tada bi počinjali naši razgovori. Dugi razgovori o umjetnosti, životu, ljudima, susretima, greškama, zadovoljstvima, propuštenim prilikama, dragim licima, starim izložbama, mladim autorima, o svemu onome od čega se pravi jedno ozbiljno prijateljsko vrijeme”.
U Herceg Novom je Bogdan Musović ostavio mnogo više od profesionalnog traga. Ostavio je prisustvo. Mjeru. Sjećanja. Predmete. Rečenice. Večeri. Šetnje. Kataloge. Izložbe. Papričice. Kaktuse. Bijeli muskat. Dva bureka. I onu rijetku sposobnost da u ljudima i stvarima vidi nešto što drugi često ne vide, poručio je Bulatović uz osjećaj duboke tuge i riječi zahvale.
