Donedavno nisam znao imena čovjeku koji se zakonito uselio u stan u kojem su ostale moje uspomene prije decenije života.
U ulici koja se na papiru vodila kao Njegoševa, a suštinski nalazila na stepenicama Danice Tomašević u Herceg Novom, našao sam se iznova, ko zna koji put od odlaska, krajem jula. Sa rođenim bratom sa kojim sam u kuhinji prepakovanoj da bude dječija soba, stvarao zajedničku prošlost, zgradi sam prišao sa strane glavnog ulaza.
Za razliku od njega, koji se neustrašivo spustio najprije u podrum, a potom i do ulaza u stan, ja nisam imao hrabrosti za to.
Ostao sam da sjedim u hladu mlade murve, nastale od hiljada palih murava jednog starog drveta, kojeg kao ni nas, više nije bilo tu.
Inicijali sačinjeni od prva dva slova azbuke stigli su mi kao jpg. fajl u foto izvještaju koji mi je brat slao direktno ispred “našeg” stana. To je ime, meni potpuno nepoznato, stajalo na vratima.
Biće da su se komšije tih dana pitale šta traže dvojica sredovječnih muškaraca, nekoliko dana zaredom, u unutrašnjem, poluatrijumskom dvorištu. Ali i da su nas pitali šta ili još gore koga tražimo, teško da bismo imali pravi odgovor.
Tražili smo ono što je od nas ostalo iza tog praga preko koga evo već skoro 30 godina nismo kročili.
Jednom sam, razmišljajući o Nišu, pod smokvom u hercegnovskoj pivnici dao tumačenje, probajući da pomirim percepcije ta dva grada, duboko u sebi.
Tada sam pričao kako je Herceg Novi, mali grad da bi se svrstao u velike, a Niš opet dovoljno veliki da bi se našao među malim.
To, dakako ne govori o njihovim teritorijama ili istoriji, već o navikama koje baštine.
Dok Novi, u ljetnje dane, preraste navike brojnih metropola, zimi se skuta iza zatvorenih škura i tihuje u južini, bivajući opet dovoljno mali da svak o svakome sve zna. Ko sa tim nema problem, u ovom gradu gdje si stalno na radaru komšija, ipak će moći da nađe mir. Ali i da se pomiri sa tim da mu se broje odlasci u WC.
Niš, pak, ima neotesanu potrebu da svako o svakome zna sve, ali jedva da tu poneko zna ponešto. Premali je da bismo se zaobilazili, a opet preveliki za spoznaju suštine svakog sugrađanina.
On vječito kasa u tom gazu u kom se naslućuje malograđanski vonj. Često ga nažalost, palankom čine oni koji o njemu govore kao o palanci.
U Herceg Novom, ako si ekscentričnog ponašanja, ne možeš da ostaneš neprimijećen.
U Nišu si ekscentričan, ako probaš da se otmeš iz obrasca, ali obično na kraju završiš u istom brlogu gdje se banjaju svi.
Kako god, shvatio sam da oba grada imaju jednu nit koja ih povezuje u vrlinama, a isto tako i u manama.
Da su mi oba grada, uvijek dostupna fizički, kao što su ukorijenjena u srcu, kome bi onda pripala sva ova nostalgija?
Pokušavam da sebi objasnim krizu identiteta koju osjetim uvijek kada odem u Herceg Novi ili se iz njega vratim.
Znam da taj grad ima neki moj podtekst, da ga tumačim u ključu uspomena i da mu više ne pripadam u potpunosti. Ali, kao što on mene ne žulja, ne žuljam niti ja njega.
Nedavno sam u Nišu zasadio agavu americanu – veriegatu. Takozvanu šarenolisnu. Onakvu po kakvoj smo kao djeca ključevima dubili svoja i imena svojih simpatija.
Uviđam da postoje dva Herceg Nova, ili kako bi već to bilo deklinirano u dvojini…
Jedan u kome sam nekada živio. I jedan u koji sada idem. Jedan u koji idem. I jedan koji ne ide iz mene.
U ovom prvom su evri, plaže nasute oštrim kontinentalnim kamenjem, smrznute lignje sa grila, behaton kocke, jednosmjerne ulice, palme osušene od surlaša, Aca Lukas, nautička neetičnost, jedrenjaci što plove na motor, rent-a-sveštotipadnenapamet.
U meni su ostale da žive mušlje na crvenu buzaru, nabrane tu ispod mula, nezahvaćene osjekom, skale sa usijanim metalnim opšivima, cijeđeni sok о ‘ šipka, nješpule, košćele, barbuni i gomila mačaka. Tu su još i Acacia dealbata svud naokolo po đardinima, zvuk tapkanja lopte na Karači, vlaga iz Lazareta i povremeni odlasci barkom Istrankom do ofucale Mamule ili do Rosa.
Dva svoja grada volim naizmjenično, nekad komplementarno, nekad konfrontirano, ali uviđam da im mane koje rastu, metastaziraju nezavisno od njihove volje.
Sad dok me u Nišu već šiba nostalgija za Herceg Starim, šarenolisna agava je tu da poraste, pa da u nju ugraviram sva svoja stanja nastala zbog potreba da u sebi mirim nepomirljivo.
A kada je riječ o nostalgiji, tu ne nedostaje more u koje smo zajedno gledali, tu uglavnom nedostaje ovo “zajedno” ili glagolski oblik u kojem su zapele naše slike, hiljadama puta kopirane u sjećanjima.
Autor je novinar i pisac, saradnik Novskog portala iz Niša
