Predstavljanjem romana “Marko Kraljević oslobađa Imotski” popularnog hrvatskog i regionalnog pisca Anta Tomića počeli su književni programi u “Kući nobelovca Iva Andrića” u Herceg Novom. Šta je to sloboda i ko nas to oslobađa, koje promjene nam donose novi režimi, pitanja su na koja je Tomić odgovorio kroz humor, iz ugla izokrenute stvarnosti, koja i te kako često biva istina.
“Od samog junačkog djela važniji je glas , odnsno pjesma koja se prenosi o tom djelu”- rečenica je koju Marko Kraljević izgovara u romanu u kom je radnja smještena u 18. vijek. Zapravo autor je, kaže, pisao o slobodi koja nikada ne dolazi, pa i njegov kraljević Marko nije nikakav junak, “on samo lijepo gusla, on je jedna budala, a na kraju a sve zavši onako koliko si uvjerljivo ispričao svoju priču”:
“Priča o slobodi je nešto opsesivno čime se bavim. Šta je to sloboda i ko nas uopće oslobađa? Kad izlazimo iz jednog režima i prelazimo u drugi onda svi kažu: “Mi smo vas sad oslobodili tog jarma. Zapravo svi su ti jarmovi uvijek jednaki i niko vas nikad ne osobađa. Nekome se čini ta tako promjena država, kravljevstava, a svako takozvano osobađanje je samo uvod u novo porobljavanje. Tako sam i napravio priču o Imotskom, koje je nekakva pospana kasaba na turskoj granici, s nekim ljudima koji su se tu zatekli i dolazi nekakva mletačka sila …Svidjelo mi se izokretat naše mitove: “Mi smo Imoćani najbolji Turci”, htio sam izokretati rečenice. Danas će Imoćani reći: “Mi smo ovdje predgrađe hrišćanstva…”
Kada se naši mitovi izokrenu , dobija se više istine od one koja je opisana u istorijskim knjigama.
“Izvrtat’ priču kako smo imali tuđinske gospodare koji su bili okrutni I grozni, a poznavajući Imoćane prije bih rekao da smo mi iskorištavali naše turske gospodare, da im nismo plaćali harač i da smo ih u svakoj prilici nastojali nekako zajebat”, priča Tomić I skreće pažnju na priču o janjičaru koji je hrišćanski dječak.
“U uspomeni nam je uvijek prizor iz romana “Na drini ćuprija”, gdje nam oni otimaju djecu, oni su zlotvori, oni su Turci… Meni ne bi bilo teško zamisliti da je neko samo čekao da stavi svoje dijete na ta kola da to dijete preživi. Život je bio težak, ljudi su gladovali.. Imam priču o tom hrišćanskom dječaku koji završi u Stambolu i on se prvi put najede u životu, dobije cipele i kada se ponovo mora vratiti u Imotski, on je nanesretniji čovjek na svijetu. Svidjelo mi se izvrtati stvari i pokušat gledati ih iz drugog ugla. To je naš najveći problem. Ne možemo razumijeti druge i sebe posmatramo samo kao žrtve. A možda mi nismo bili samo žrtve ”.
To što učimo u knjigama i zakozvana zvanična istorija često je potpuna krivotvorina, kaže Tomić:
“Pisao sam ovu knjigu lani, 2025. godine i diljem Hrvatske su bile nekakve proslave 1100 godina hrvatskog kraljevstva, tako su to nazvali, odnosno 1100 godina od krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju. Cijela Hrvatska je slavila jedan događaj koji se posve sigurno nije dogodio. O kralju Tomislavu su ostale dvije rečenice iz kojih smo iskonstruirali jednu biografiju koja je zapravo u osnovi samo lijepo guslanje. Kad se tako zvanična istorija olako odnosi prema činjenicama, onda sam rekao: “Ovo bih mogao napisati i ja”. I tako sam napisao jednu potpuno izmišljenu priču o nekoj bici, o nekom junaku koji nije junak. O toj bici postoje neki izvori, kojima ja uopće ne vjerujem i uopće se nisam opterćiovao šta zvanična povijest govori o tome. Napisao sam svoju povijest pokušavajući zamišljati kako su se ljudi ponašali. Napisao sam jednu dosta drsku, besramnu priču, potpuno sam sve izmislio i siguran sam da je to jedanko istinitio, kao i ono što bi se našlo u knjigama”.
Ipak, čitalac u njegovom novom romanu naiđe i na ljubavnu bol Dizdara Jusufa, kratak lirski segment, ”jer nema priče bez ljubavi”, koji nije patetečan i izgleda kao da ne pripada autoru, primjetila je filološkinja Danijela Jelić koja je sa autorom vodila jednosatni razgovor:
“To je neka gej romansa. Znao sam da to neće biti smiješno i da će izgledati kao neko strano tijelo u priči. Znao sam i da će to biti divan intermeco u knjizi, u kojoj su svi nekakvi slabići, kukavice, malo i pokvareni ljudi, a Jusuf je jedini dobar, neiskvaren čovjek”.
Ante Tomić autor je brojnih romana, nagrađivanih filmskih scenarija, saradnik legendarnog reditelja Rajka Grlića, a sebe predstavlja kratko sa dvije rečenice. Kaže da živi u Splitu i da je novinar. Sve ostalo je manje bitno. U kući nobelovca Iva Andrića bio je gost i prošlog ljeta, kada je govorio na promociji knjige “Stranac u šumi”, Vladike Grigorija sa kojim je, kaže, veliki prijatelj i koji je sinoć bio u publici na promociji njegovog romana “Kraljević Marko oslobađa Imotski”.
