Sačuvati zdravstveni turizam u Igalu i zaustaviti devastaciju prirodnih resursa misija je koju pedeset godina vodi viši naučni savjetnik Instituta „Dr Simo Milošević“, dr sci. Ljubomir Radojičić. Svoj rad dokumentovao je u svojevrsnoj monografiji istraživačkih i naučnih tekstova, na skoro 200 strana. Štampanje je podržalo Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera.
„Ovom monografijom želio sam ostaviti trag istine o stanju životne sredine Igala od osamdesetih godina prošlog vijeka, pa do današnjih dana, sa mojim predlozima za budućnost. Vrijeme je pokazalo da su svi ovi zdravorazumski predlozi bili opravdani, ali, na žalost, nijesu uvaženi“, napisao je dr Radojičić u publikaciji naslovljenoj „Moja borba za prirodne ljekovite resurse Igala“.
Prethodno je napisao i posvetu unukama: „Petri i Nevi, da uživaju u čistom moru najljepšeg zaliva na svijetu, đed Ljubo“.
Govoreći nam o tome što ga je zapravo podstaklo da na ovakav način skrene pažnju javnosti na ugroženost ljekovitog peloida, mineralne vode, morske vode, parkovskih površina i specifične mikroklime, objašnjava da je godinama autorske članke pohranjivao u jednoj fascikli.
„Pronašao sam je prije dvije godine u mojoj dokumentaciji. Tada sam došao na ideju da sve tekstove posložim i napravim preglednim kako bi se moglo sagledati kakvo smo rijetko blago imali, pa uništili. Jedan od probnih primjeraka poslao sam prof. dr Relji Živojnoviću, sinu primarijusa dr Svetozara Živojnovića, koji je preporodio Igalo od malog zaostalog mjesta sa 215 stanovnika do najpoznatijeg liječilišnog mjesta na Mediteranu. Prof. dr Relja Živojnović mi je ukazao na propust, jer svi tekstovi nijesu bili poređani hronološki, kako bi se vidio kontinuitet mojih upozorenja na devastaciju prirodnih ljekovitih resursa Igala u posljednjih pola vijeka“, priča dr Radojičić.
Napravio je izuzetan napor da tehnički oblikuje monografiju. Skoro svaki tekst sadrži anterfile u drugoj boji koji ističu ključne podatke koji će privući pažnju čitaoca. Smatrao je potrebnim da tekstove od prije više decenija na istoj stranici komentariše sa aspekta sadašnjeg stanja životne sredine u Igalu.
„Ova knjiga tekstova svjedoči vrlo vjerno i argumentovano što se događalo na prostoru Igala. Premda, ovakav vid borbe za očuvanje ljekovitih resursa neće dati očekivane rezultate. Jer, prošle i aktuelna vlast malo ili uopšte ne čitaju da bi se uvjerili šta smo sve imali, a sad nemamo. Smatram da svaka borba za nešto, pa i na ovaj način, daje nadu da se nešto može popraviti.“
Ova specifična monografija novinskih tekstova sadrži tri poglavlja. U prvom poglavlju „Umjesto predgovora“ dati su komentari njegovih tekstova najkompetentnijih ličnosti u Crnoj Gori za ovu problematiku. U drugom su prikazane sve aktivnosti koje su mogle doprinijeti zdravstvenom turizmu u Igalu. U trećem su objavljeni tekstovi poređani u kontinuitetu od 1984. do 2025. godine.
Većina tekstova je kritičkog karaktera. Mogu biti korisna dopuna udžbeničkoj literaturi studentima Fakulteta za fizioterapiju. To je našem sagovorniku potvrdio upravo ovih dana i dekan prof. dr Dušan Mustur. Studenti master studija su sa oduševljenjem prihvatili njegovu donaciju od 20 knjiga koje će im korisno poslužiti za ispit iz balneologije.
Takođe, 20 knjiga su dobili i doktori i fizioterapeuti Instituta Igalo kako bi sagledali koliko su ugroženi osnovni terapeutski činioci.
Gdje smo bili, a gdje smo danas u zaštiti prirodnih resursa?
Na to pitanje dr Radojičić sa žaljenjem konstatuje da promjena ima, ali u negativnom smislu.
„Nema ni ‘I’ od Igala koje je nekad oduševljavalo dr Živojnovića i čuvenog arhitektu Dobrovića, koji su ga opisivali kao: ‘divno južno podneblje sa svojom suptropskom vegetacijom, mirisavim kristalno čistim vazduhom, plavo slano more sa pješčanim obalama kroz čiju se prozirnu vodu na njegovom dnu vidio crni talog u narodu već ranije poznati ljekoviti mulj. Na ušću rijeke Sutorine čuo se duboki klokot hladnih izvora sutorinske slatine za koje je okolno stanovništvo znalo da su ove vode ljekovite’.“
Ne čuje se više klokot mineralne vode, ne vidi se više ljekovito blato, jer nema više bistrog mora ni bujne vegetacije, dodaje on.
„Neće više biti ni kristalno čistog vazduha zbog autobuske stanice u neposrednoj blizini Instituta. Ostaje nam samo ruinirana zgrada Instituta sa urušenim bazenom, okružena autobuskom stanicom i novim zgradama sa stanovima za tržište.“
„Zasluge“ za današnje stanje dijele sve vlasti
Period zdravstvenog turizma u Igalu možemo da posmatramo do i poslije 1990. godine. Prvi period je bio baš na „evropskom putu“, kako bi to rekli današnji političari, kaže dr Radojičić.
„U tom periodu u Igalu sve je bilo podređeno zdravstvenom turizmu. Tokom čitave godine Igalo je bilo prepuno gostiju, izgrađen je veliki broj ugostiteljskih objekata koji su radili preko čitave godine. Međutim, i tadašnja rukovodstva su ‘zatajila’ kad je u pitanju urbanizam. Srušili su koncepciju Igala kao liječilišnog mjesta, odnosno viziju prof. Dobrovića i dr Živojnovića, iako su je podržale i UN u sklopu ‘Plana razvoja regije Južni Jadran’: ‘da sve komponente razvoja ovog lokaliteta budu podređene skladnoj izgradnji i funkcionisanju zdravstvenog turizma u Igalu’.“
U tom periodu najveća greška je bila rušenje koncepcije prof. Dobrovića, jer je dozvoljena izgradnja više solitera u neposrednoj blizini prve faze Instituta, što je, priča naš sagovornik, bila poželjna izgradnja u čitavoj tadašnjoj državi, „jer su svi željeli da žive u soliterima, da na neki način zaborave na svoje ruralno porijeklo“.
Tadašnje vlasti nijesu prihvatile Dobrovićeva urbanistička rješenja. Iz protesta direktor dr Živojnović je otišao u prijevremenu penziju, a Igalo je nastavilo da se mijenja i raste, više ugrožavajući nego štiteći izuzetno bogatstvo koje mu je priroda podarila, navodi dr Ljubomir Radojičić.
„Poslije 1990. godine nastavlja se enormno uništavanje, sve u režiji lokalne vlasti koja jedino vodi računa o privatnim i stranačkim interesima, gdje glavnu riječ o biznisu nekretninama imaju opštinski službenici. Umjesto organizovane i stručne urbanizacije pojavljuju se desetine malih investitora koji žele da svoje parcele unovče kontraverznom izgradnjom u neposrednoj blizini Instituta i time vrše svojevrsni urbocid. Sada umjesto zdravstvenog turizma u Igalu vlada pravilo: izgradi, prodaj i nestani.“
Ko je davao podršku, a ko se pravio gluv i slijep?
Da li su predlozi dr Radojičića ikada imali istinski uticaj na donosioce odluka, investitore, izvođače, na nekada i matičnu kuću Institut Igalo, ili na građane, da se više pobrinu da sačuvaju ljekovite parametre blata, mineralne vode Igaljka, da ne zagađuju na bilo koji način rijeku Sutorinu i more?
„Do 1990. godine imao sam nesebičnu podršku svih rukovodstava Instituta, a naročito od nepravedno zaboravljenog direktora prof. dr Milutina Živkovića, koji je u to vrijeme formirao posebnu ‘Službu za praćenje kvaliteta prirodnih ljekovitih faktora’ koju sam ja vodio, jer sam bio ciljano usmjeren na postdiplomske studije. Interesantno je napomenuti da je izgradnjom novog objekta Instituta bio izgrađen prostor za kontrolu kvaliteta prirodnih faktora Igala. Kao kuriozitet neka posluži podatak da je postojala ideja da se formira ‘Centar za ispitivanje peloida’ za banjske centre u regionu koji koriste peloid. Idejni tvorac ovog projekta bio je ekspert UN Miljan Vuksanović, dr Milan Obradović i ja. Naša tehnologija pripreme ljekovitog blata, koja je tada bila avangardna u Evropi, oduševila je i delegaciju balneologa iz Rogaške Slatine iz Slovenije, koju je predvodio prof. dr France Megušar, jer su željeli da u svom centru uvedu peloidoterapiju.“
Poslije tog „zlatnog perioda“ Instituta i zdravstvenog turizma koji je zadovoljavao pacijente iz najrazvijenijih zemalja Evrope slijedi nagli pad u očuvanju životne sredine Igala, naročito na samoj obali, ukazuje dr Radojičić.
„Tome su najviše doprinijela nekompetentna rukovodstva koja su bila sastavljena od partijskih vojnika, koja po pitanju zaštite izuzetnih prirodnih ljekovitih resursa nijesu ništa uradila.“
Betonizacija Igala
Godinama tako blijedi vizija osnivača Instituta Igalo kome prijeti gubitak glavnih prirodnih resursa, jer, po mišljenju dr Radojičića, prostor Igala je bespovratno potrošen i prepušten betonizaciji za izgradnju apartmana i stanova za tržište koji dostižu astronomske cijene u najbližem okruženju Instituta, zaklanjajući mu pogled i prilaz morskoj obali.
„A što se tiče morske sredine, peloida i mineralne vode, oni se skoro ne mogu koristiti, jer su ugroženi neriješenim pitanjem kanalizacije baš na mikrolokalitetu kojeg su dr Živojnović i prof. Dobrović sa oduševljenjem opisivali formirajući liječilište u Igalu.
Odgovorno mogu da tvrdim da Igalo više nikad neće biti liječilišno mjesto u kome će sve funkcije biti podređene zdravstvenom turizmu. Umjesto jedinstvenih zakonskih propisa koji bi trajno zaštitili Igalo, desilo se nešto jedinstveno u svijetu. Sprovodeći realizaciju tkz. ‘Projekta vijeka’ — koji danas slobodno može da se nazove ‘Promašaj vijeka’ — neko na nivou lokalne uprave je odlučio da područje Njivica i Njivičkog puta, područja na kome se nalaze ljekoviti peloid i mineralna voda, ostave bez kanalizacije.“
Ipak, ima još nade za spas resursa
Na kraju, da bi se donekle zaustavila „kataklizma uništavanja prirodnih ljekovitih faktora Igala“, po mišljenju hercegnovskog i crnogorskog eksperta treba najhitnije:
- Riješiti pitanje kanalizacije Njivica, Njivičkog puta i ušća rijeke Sutorine.
- U ovoj zoni zabraniti svaku gradnju stanova za tržište dok se ne riješi pitanje kanalizacije.
- Revitalizovati i zaštititi glavnu kaptažu mineralne vode na Njivičkom putu.
- Definisati najbolju i najkvalitetniju lokaciju za eksploataciju morskog peloida.
- Zaštititi taj dio morskog akvatorijuma.
Ovo je minimum koji bi djelimično mogao da smanji devastaciju zdravstvenog turizma u Igalu, poručuje po ko zna koji put dr Ljubomir Radojičić.
Ovaj tekst je realizovan uz podršku Ministarstva kulture i medija kroz projekat „Ekologija i turizam Herceg Novog“.
