Pričali su mu, čitao je i sjeća se Milan Mišo Brajević, pa kroz 30-tak Palasturinih kartolina slikovito, znalački, gotovo u posljednji čas, podsjeća na zaboravljene ljude, događaje, jezik, život kakav je bio i kakvog u Novom više nema, vrijeme kada se ulazna vrata nijesu zaključavala.
Promocija njegove nove knjige “Palasturine kartoline”, u dvorištu kuće nobelovca Iva Andrića, bila je dar brojnim Novljanima, ali i slučajnim prolaznicima koji su s radoznalošću slušali o novskim oriđinalima, peškariji, mulu, komšijama, raznim zgodama …
Novinaraka Vitka Vujnović kartoline doživljava kao jedinstveni vodič koji će svakome ko ga pročita oplemeniti pogled na Herceg Novi, a čitalačka šetnja kroz donekle poznate ili sasvim nepoznate storije postaće nezaboravno iskustvo.
– Kartoline su nesvakidašnja istorija Novog, pouzdan putokaz do onoga što se dešavalo na javnim scenama grada, ali i iza kulisa. One su ponekad storije o znamenitim novskim zdanjima, ljudima, institucijama, a istovremeno su bilješka o manje poznatim stanovnicima Novog koji su utkali svoje živote u život grada koji stoji na pramcu Boke, jednog od najljepših zaliva svijeta. Svaka od njih ima otisnut autorov originalni pečat i pečat vremena u kome je nastala – kazala je Vujnović.
Brajevićeve kartoline su dragocjen materijal za naše porodične albume – “jer je svaka priča koliko njegova toliko i naša – i kao svaka priča o zavičaju vrlo je lična”, dodala je ona osvrćući se na niz od tridesetak kartolina, koji autor započinje sjećanjem.
– Onim koje se budi dok điravamo i srećemo se na novskim skalama, na žalost sve rjeđe se pozdravljajući onako kako gospodin Brajević zapisuje – da ne zaboravimo – E, KENOVA, ĐE STE!
Preporučila je da nakon zvanične promocije, ako ne cijelu knjigu onda kartolinu PRVIJENCI – prepričavamo, objavlujemo, iznova čitamo, kazujemo djeci.
– Da ih naučimo šta se i kada prvi put zbilo u opštini Herceg Novi. To su podaci koji su kako piše Brajević zahvaćeni iz vode koja je prolazila kroz palasturinu ljušturu.U toj kartolini sabrano je ono što znamo – recimo kada se prvi put pominje naš grad, ali i mnogo onoga što nismo baš znali – na primjer da je prvi vodič za prolazak brodova kroz Ognjenu zemlju bio Petar Zambelić, zatim gdje je sagrađena prva javna građevina sredstvima tada općine Herceg Novi, kada je osnovan prvi lazaret, gdje je radila prva Pošta, ko je osnovao prvi hercegnovski kamerni orkestar, a ko prvu apoteku, ili ko je prvi donio pampas travu u Herceg Novi…
Upoznajte ili još bolje oživite Novi koji je znao da sačuva nježnost svakog svog cvijeta, da bude mangup i gospodin Grad! – poručila je ona.
Brajeviću i zavičaj duguje
Recenzent knjige, Zuvdija Hodžić, ili Mediteranac sa Prokletija, podsjetio je na riječi Andrića: “Svaki je čovjek dužan zavičaju”. Ali ima ljudi kojima i zavičaj duguje. Jedan od tih rijetkih kojima zavičaj duguje je, kako je kazao, njegov prijatelj Milan Mišo Brajević.
– On nikada nije otišao iz Herceg Novog, a kada jeste, Herceg Novi je živio u njemu. U gradu u kojem je rođen, u kojem su rođeni njegovi roditelji, možda i preci, Mišo je upoznao sve, prinudu, kulturu i život i ljude i kao rijetko ko nadahnuto, toplo, ljudski, umio to da pretoči u knjigu, koja nije klasična monogarfija, nego emotivna ljudska ispričana priča istorije grada i svega u gradu, od prirode, života, događaja, ličnosti, mora i pomoraca… kao najljepši roman – rekao je Hodžić koji “kao izvanjac prilazi knjizi na najljepši način”.
Tvrdi da Herceg Novi nema ništa ljepše od ove monografije da privuče i onog koji u njemu nije živio. Zadivljuje koliko je Mišo u knjigu unio energije, ljubavi, znanja i topline. Trebalo bi da je svaka kuća u Novom ima, ali i svi koji to žele van grada, jer ljepšeg poklona gradu nema od knjige, istakao je Hodžić.
Posveta Mišovom i našem gradu
Iako je zbog posla dugo izbivao iz Heceg Novog, literalnim i istraživačkim aktivitetom, polazišta i ishodišta Brajević je uvijek nalazio u svom gradu, te nizom knjiga napravio kultuloroški biljeg o vremenu koje je skoro zaboravljeno. Na te riječi dramskog pisca Stevana Koprivice povodom dodjele Oktobarske nagrade Herceg Novog Mišu Brajeviću, podsjetila je voditeljka Dragana Vlaović.
A nova knjiga je posveta Herceg Novom, kao mediteranskom gradu, ali u prošlim vremenima, omaž Herceg Novom, kakav više nije. Knjiga prepuna svjetlosti koja kao i sve u životu ima i svoje tamne valere ili knjiga bauo, gdje se čuva ono najvrijednije, riječi su Koprivice:
– Vrijeme koje Mišo Brajević bilježi je vrijeme uspona i ekspanzije jedne države koje više nema i jednog grada u toj državi, koji je doživio puni procvat i prosperitet u vremenu o kom Mišo piše. Danas se samo sa nostalgijom možemo sjećati tog grada i te zemlje – naveo je Koprivica.
Mišo Brajević traži palasturu svog djetinjstva u Novom, ali je neće naći, nema više palastura, ali u njegovom domaštavanju novskog svijeta ta palastura postaje metafora i postaje nešto gdje se sažimaju njegova sjećanja.
Dok je čitao Mišovu knjigu Koprivica je vidio sličnost sa dvije knjige : “Mediteranski bravijar”, Predraga Matvejevića i “Kotorski medaljoni” Rista Kovijanića.
– Ali, imam zamjerku drugu Mišu, koji kaže da je ovu knjigu priredio. A nije, nego je on knjigu napisao. On je skroman čovjek, pa neće da se ističe kao autor, što mu zamjeram, jer sve što su mu drugi pripovijedali, Boro Mračević, Gabo Golubin, Grujo Skrobanović, ja, Novljani koji više nisu među nama, prošli su kroz njegov autorski filter i obradu. To je nadogradnja, a ne istorijski fakti – kazao je Koprivica.
U Mišovo knjizi najvažniji su ljudi, koji su so i duša Novog. Ne oni poznati koje stalno citiramo, koji dođu i pođu, nego oni koje smo poznavali kao klinci, a odjednom su izronili iz ove knjige, poput Đulija Marttinetija, Čomba Čelanovića, Škverana, Gaja Uša…
– Živimo u vremenu kada više nema tih oriđinala u Novom, tih duhovitih, izmaknutih ljudi koji slijede neke svoje ptice, skloni smo da ih odmah proglašavamo patološkim. Bilo je vrijeme kada je Herceg Novi gajio svoje oriđinale, koji su činili ovaj grad, davali mu boju i isto tako pohranjenu u ovoj knjizi, koja se ne bavi samo velikanima – istakao je Koprivica, nadajući se da mediranski Novi i svjetlo Novog mogu biti “pokret otpora”.
Kako kaže, svjetlo u Mišovoj knjizi ne bi bilo toliko vidljivo da nemamo i mrakove, poput “krvavog kola” na Trgu Nikole Đurkovića u vrijeme Drugog svjetskog rata, podsjetio je Koprivica.
On je pomenuo kao novsku konstatu PVK Jadran, čiji je Mišo bio predsjednik. Jadran nije samo sport, takmičenje, to je identitetsko pitanje Herceg Novog, smatra Koprivca.
Brajovićeva knjiga je zapravo posveta njegovom i našem gradu, dodao je on. Nama je danas žao što tog grada više nema, ali je sačuvan među koricama ove knjige.
Riznica događaja i galerija likova
Autor knjige Palasturine kartoloine, Milan Mišo Brajević je kazao da je pokušao da kroz literarni zapis, kroz kratke priče, otrgne od zaborava sve ono što je tipično novljansko, do čega je mogao doći tragajući za narodnim pamćenjem duži niz godina.
– Ovo je kroz 34 priče mala riznica događaja i galerija likova od gradonačelnika, trgovaca, prosvjetara, zanatlija, ugostitelja i ljudi koji su postojali rame uz rame. Mene prožima osjećanje da su svi ovi ljudi iz mojih priča sa mnom da me vode za ruku kao nekada skalama i kalama novskim – kazao je Brajević osjećajući veću zahvalnost i zadovoljstvo zbog literature koju je pročitao i priča koje je čuo nego onog što je zapisao.
Zbog toga upućuje zahvalnost svima koji su mu makar detaljom pomogli da sklopi knjigu. Svijet koji knjiga priziva i obnavlja, na žalost nestaje pred našim očima i sve većom brzinom.
– Radeći na rukopisu prepuno prošlog vremena i uspomena osjećao sam se kao napušteni spomenik jednog iščezlog vremena. Prihavtio sam svoju starost, starim ili bar pokušavam da tako bude, ali rizikovao sam I odlučio da ne zastanem i napravim iskorak, da zapisujem i objavljujem. Knjiga je štivo za nostalgičare i one koji će to tek postati – istako je Brajević, uz želju da se rado čita.
Autor je na kraju večeri poklanjao posjetiocima primjerke svoje knjige, uz posvetu, pozdravljajući Novljane koje dugo nije vidio, ali je zapamtio njihova imena, nadimke i njihove roditelje…
Knjige su za tili čas nestale. Primjetno, nestali su negdje sinoć i ljudi iz aktuelne novske vlasti. Čudo da im nije im bilo do priče o onima koji su stvarali i činili Novi i koji bi ih danas pozdravili sa: “E, KENOVA, ĐE STE!”
Rada Đaković
