Mimoza zažuti i ukrasi obalu Boke i Herceg Novog na kraju zime, a žukva u sred proljeća. Tamo gdje još nijesu dospjele građevinske mašine i beton žute se čitavi predjeli ovom listopadnm samoniklom mediteranskom biljkom.
Žukva (lat. Spartium junceum) pripada porodici mahunarki Fabaceae i sa leptirastim cvjetovima, prijatnim mirisom “drži” se do kraja jula.
Grmovi žukve mogu da narastu do 3 metra, cvjetovi su dugi oko 2-2,5 cm, jarke žute boje, prijatnog mirisa. Plodovi su pljosnate, sjajne, sivocrne mahune koje krajem ljeta snažno eksplodiraju i sjajne, okruglaste sjemenke se razlete.
Kod nas se odomaćio njen naziv žukva, ali je poznata i kao brnistra, žuka, žilj,… Rasprostranjena je i u sjevernoj Africi, jugozapadnoj Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi… U Australiji i zapadnoj Americi se smatra čak invazivnom vrstom, ali se sadi kao dekorativna biljka. Pogodna je za žive ograde, te zaštitu od erozije.
Žukva je otporna na niske temperature, baš kao i na sušu i vjetrove. U prošlosti je žukva na ovim prostorima imala široku upotrebu. Njene čvrste I elastične niti koristili su se za platna, užad, mreže, ribarske vrše, jedra, košare…
Stariji žitelji pamte sa pijaca balice blitve, raštana i druge zeleni, cvijeća, uvezanih žukvom. Mladim granama se obavezno vezivala loza, a od finijih su se pravile dobre metle.
Cvijetovima su se nekada punili jastuci i madraci, i dobijala žuta boja za bojenje tkanina. Dodavao sežukvin cvijet i u parfeme u obliku mirisnog ulja.
Treba znati i da se žukva upotrebljavala u ljekovite svrhe, protiv reume, bolove u koljenima, čira… Zapravo njena upotreba seže sve od antičkog doba.
Od žukve se izrađivao i papir u Italiji tokom XIX vijeku. U toj zemlji proizvodnja žukve postoji i danas i povezuije se sa turizmom. Kod nas se žukva posljednjih decenija za malo šta upotrebljava. Međutim, ima lijepu priču, a cvjeta s proljeća “kao luda”. Zato bi mogla komotno postati još jedan žuti cvjetni turistički brend ovog podneblja, poput Dana mimoze, Dana kamelije, žućenice…
