Đak bastadur kojim se sigurno ponosi hercegnovska Srednja mješovita škola Ivan Goran Kovačić je Danilo Stupar, učenik trećeg razreda Gimnazije. Baš kao i prethodno Osnovne škole „Orjenski bataljon“-područno odjeljenje u Đenovićima i „Ilija Kišić“u Zelenici, gdje je Danilo za izuzetne rezultate stekao diplomu „Luča“.
Mladić za uzor u školi, porodici, zajednici, i svakako u vaterpolu. Najmlađi je prvotimac legendarnog Jadrana, disciplinovan, velika nada našeg vaterpola i igrač koji puno obećava. Priča, ipak, počinje od škole, a izbor Gimnazije za Danila nije bio težak.
„Nakon završene osnovne škole kod mene nije bilo dileme šta dalje upisati. Iako sam bio odličan u svim predmetima, prirodne nauke matematika, fizika i hemija su bile, što se kaže, po mom ukusu. Gdje bolje nadograditi svoje znanje u ovim prirodnim naukama nego u gimnaziji. I danas nakon tri godine, iako je bilo pregršt izazova i napornih trenutaka za mene, uopšte se ne kajem, naprotiv čvršće sam uvjeren da sam na pravom putu“, kazuje Danilo.
Postići uspjeh, pa još odličan, moguće je, ali je potrebno, prije svega, biti dobro organizovan, dodaje on.
„Redovno učiti i što je najvažnije za mene jeste pratiti na času. Redovan rad, dobra organizacija, aktivnost na času i uspjeh je zagarantovan“.
Danilo posebno voli prirodne nauke, pogotovo fiziku i hemiju.
„U njima se pronalazim, one mi prosto leže, a nije ni čudo, s obzirom da imam u kući jednog diplomiranog inžinjera mašinstva i nastavnicu hemije. Mislim da je genetika odradila svoje“, vjeruje Danilo.
Đed zaslužan za ljubav prema vaterpolu
Pored škole i njegova sportska karijera kreće uzlaznom putanjom. Kao najmlađi u ekipi Vlada Gojkovića nastoji da vrijedno trenira i da iskoristi svaku šansu koja mu se pruži na utakmicama. Kako je uopšte došlo do toga da zavoli vaterpolo?
„Ljubav prema vaterpolu je potekla od moga đeda. Još kao jako mali slušao sam priče kako su se on i njegova braća i sestra bavili vaterpolom i plivanjem. Prvi je koracima moga đeda krenuo moj brat od tetke. Prateći njega na utakmicama i bodreći ga, još više sam zavolio ovaj sport. Vaterpolom se bavim od moje šeste godine. Prvo sam išao u školu plivanja kod trenerice Željke Ivičević koja me je naučila tehnike plivanja. Zatim prolazim kroz sve generacije vaterpola- pioniri, kadeti, juniori i sa nepunih 15 godina debitujem za prvi tim Jadrana“
Igra za reperezenaciju Crne Gore
Poseban osjećaj uvijek bude pozivi za vaterpolo reprezentaciju Crne Gore, priča Danilo. Sa nacionalnim timom je osvajao: bronzanu medalju na Mediteranskim igrama 2022 godine, bronzanu medalju za U18 na Svjetskom prvenstvu u Argentini 2024 godine, srebrnu medalju za U19 na Evropskom prvenstvu u Bugarskoj 2024 godine.
„Ne postoji ljepši osjećaj za svakog sportistu nego sa medaljom na grudima i rukom na srcu slušati i pjevati himnu svoje zemlje“, ističe Stupar.
Otkriva nam i koliko je vaterpolo zahtijevan sport, treninzi, utakmice, putovanja, kakav je Vlado trener i kakva je atmosfera u klubu.
„Od moje šeste godine bazen je moja druga kuća. Treninzi su svakodnevni, višečasovni i veoma naporni. Vremenom oni postaju sastavni dio našeg života i prosto ne možete bez njih. Svaka utakmica je izazov za sebe, ne postoji laka utakmica, preplivati toliko puta bazen, nositi protivnika na leđima i davati golove definitivno nije lako. S druge strane, vaterpolo mi je omogućio brojna putovanja širom svijeta, upoznao sam i stekao brojne prijatelje kroz vaterpolo što je neprocjenljivo. Iako sam najmlađi u prvom timu Jadrana to se uopšte ne osjeća ni od saigrača niti od trenera. Svi smo kao jedna porodica, dišemo istim plućima za svaki gol i svaku pobjedu. Od trenera Vladimira Gojkovića naučio sam mnogo, ne samo iz vaterpola nego i iz života. U svakom momentu je uz svakog igrača, crpeći posljednji atom snage da unaprijedi naše kvalitete“.
Školske i vaterpolo obaveze u skladu, profesori „vjetar u leđa“
Uskladiti školu i vaterpolo nije bilo teško do momenta prelaska u prvi tim Jadrana. Sada Danilo Stupar često odsustvuje i putuje sa vaterpolistima na gostujuće utakmice. Međutim, ljubav prema vaterpolu je tolika da da uskladi sve igračćke obaveze sa školskim.
„Nadam se da ću opstati na tom putu. Moram da pomenem profesore i direktoricu škole koji su u svakom momentu imali razumijevanje za moje odsustvo i ne samo to nego bili su i dodatni vjetar u leđa. Zbog toga želim da im se ovim putem zahvalim na tome“
Danilo je sjajno igrao u petak veče na Škveru meč Regionalne lige sa Novim Beogradom. Zaslužan je i za jedan gol. Rado komentariše taj susret.
„Utakmica protiv Novog Beograda je bila više nego dobra za ekipu Jadrana. Svi igrači slušajući impute našeg trenera su ostavili srce u bazenu, tako da ni pobjeda nije mogla da izostane, Ovo je velika pobjeda za nas protiv takve fenomenalne ekipe. Zahvaljujem se navijačima koji su od prve do poslednje minute bili uz nas“.
Obrazovanje uz vaterpolo i obrnuto
Sebe vidi i dalje svom žestinom u bazenu, a da li i u nekom stranom timu i zemlji?
„Definitivno nastavljam da treniram vaterpolo punom parom. Naravno da bih volio da zaigram za neki strani tim, poput Proreca iz Italije koji je uvijek bio san svih vaterpolista. Ali idemo korak po korak, polako, ali sigurno“.
On nema mnogo slobodnog vremena, ili vremena za gubljenje, a kada ga ima nastoji da ga provede kvalitetno sa porodicom, prijateljima, uz neki dobar film, ili knjigu.
Nastavak školovanja poslije srednje škole je, takođe, za Danila neupitan.
„Trenutno imam nekoliko opcija, ali s obzirom na to da je ispred mene još godinu i po srednjeg obrazovanja, pustiću vremenu da pravi izbor nađe svoj put do mene“.
Mladima koji ne pronalaze sebe treba pomoći
Danilo je svjestan da ima i mladih koji nisu baš odgovorni, vrijedni kao on, koji ne pronalaze sebe, ne nalaze prava rješenja.
„S jedne strne ima dosta mladih koji su nevjerovatno zreli i odgovorni za svoje godine, nižu uspjehe na raznim poljima, čvrsto na nogama gaze prema svojim ciljevima i snovima. Sa druge strane ima i onih mladih, mislim da ih je manje, ili se barem nadam, koji lutaju, ne pronalaze sebe i usljed toga kreću lošim putem. Ovo je važno pitanje za sve institucije ovog društva kako im pomoći da se vrate na pravi put. Tu moraju svi da se udruže od porodice, prijatelja, škole, pedagoga, psihologa i vjerujem da će zajednička borba uroditi plodom. Jer svaki mladi čovjek je zlata vrijedan“.
A mladima treba i oslonac. Danilo ga, takođe, ima.
„Moj najveći oslonac u svemu su moji roditelji. Između nas je uvijek postojala dobra komunikacija, uvijek smo razgovarali i zajedno donosili odluke. Oni su za mene uvijek sigurna luka gdje spustim svoja jedra. Kako sam stariji i zreliji polako i ja postajem oslonac njima po nekim pitanjima. Siguran sam da moji roditelji za svoj oslonac ne treba da brinu“.
Zato naš bastadur, Danilo Stupar, na kraju poručuje:
„Mladi ljudi treba da uživaju u svojoj mladosti, ali na kvalitetan način. Toliko je izbora pred nama od škole, sporta, muzike, plesa, folklora, raznih hobija … i na kraju uopšte nije važno da budemo fantastični u tome, bitno je da smo u nečemu kvalitetnom, da nam je okruženje zdravo i prijatno. Samo tako ćemo pronaći sebe i biti zadovoljni sami sobom“.
