Otišla je iz Herceg Novog poslije prve godine srednje škole (1994. godine), a danas je dr Iva Božović ugledna profesorka na Fakultetu političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Južne Kalifornije (University of Southern California).
Ova uspješna i ambiciozna Novljanka provodi ljetnje odmore u svom rodnom gradu, za koji kaže da je magičan, ali da mu nedostaje sistemsko planiranje za što bolji turistički plasman.
Iva Božović za Novski portal rado priča o životnim izborima, izazovima u Americi, karijeri, o vezama s domovinom i tome kako vidi ono što se u njoj dešava, o prijateljima, porodici…
Napredovanje u nauci
Kao srednjoškolka sa završenim prvim razredom, Iva je trebalo da godinu uči engleski dok pohađa američku srednju školu. Međutim:
– Iz godine u godinu, otvarale su se neke druge mogućnosti i ja sam grabila naprijed. Škola mi je dobro išla i ovdje i tamo (ipak sam bila neka Lučonoša) i upisala sam se na studije. Zbog uspjeha na osnovnim studijama iz dva fakulteta (ekonomije i političkih nauka) upisala sam se na doktorkse studije sa punom stipendijom. Čak i to nije bilo planirano, ali kad se nečega prihavtite, onda želite to dobro da odradite – priča Iva kako je “pustila korijene” u Americi.
Njeno odredište je Los Angeles, za koji su je, kako kaže, najviše vezale postdiplomske studije, kao i posao (tada budućeg) supruga.
– Jedno je bilo vezano za drugo. Tokom mojih postdiplomskih studija u LA-ju, on je započeo jako uspješnu karijeru kao NASIN inžinjer za komunikacije u Pasadeni. Meni je bio ponuđen posao na University of Southern California nakon doktorata, tako da je LA postao i ostao naša baza, jer nam je omogućio da oboje napredujemo u nauci. Teško bi mi bilo zamisliti da počnemo negdje život iz početka.
Iva Božović je profesorka na Fakultetu političkih nauka i međunarodnih odnosa. Drži predavnja iz međunarodne ekonomije, trgovine, političke ekonomije zemalja u razvoju, međunarodne političke ekonomije i političke ekonomije korupcije. Dodatno radi kao konsultantkinja za međunarodne i nevladine organizacije, koje se bave projektima vezanim za razvoj malih i srednjih preduzeća.
– Posljednji projekat je bio za USAID na Kosovu. Jedno od mojih istraživanja je čak bilo primijenjeno i na projektu u Sudanu. Treba naći dobar sklop između projekta i onog što mogu da doprinesem. Strašno mi je drago kad mogu da radim na projektima koji mi omogućuju da primijenim teoretsko znanje, a i da naučim na konkretnim problemima sa kojima se projekat susrijeće. To mi omogućuje da napredujem u struci, a ponajvise u učionici, gdje studentima (u razvijenoj zemilji) mogu da ponudim realne primjere problema koje imaju druge zemlje, a koji isto nekad prijete i razvijenim zemljama – priča dr Božović.
Na pitanje koliko je teško baviti se akademskim i naučno-istraživačkim radom odgovara da jeste teško, jer akademskom poslu nema nikad kraja.
– Ja nisam niti jedan dan došla kući sa posla i rekla da sam sve završila za taj dan. Tu ima dosta sličnosti sa preduzetnicima koji uvijek moraju da rješavaju probleme i prave plan za sljedeći izazov. Radim na prestižnom Univerzitetu, gdje se uvijek od vas očekuje da se usavršavate, da izdavate naučne i pedagoške radove, da primjenjujete savremene pedagoške tehnike u učionici. S te strane, nema nikad odmora. Ali opet, strana posla koja je nezamjenjiva jeste fleksibilnost, da sami sebi odredite prioritete i donekle čemu se želite posvetiti taj dan. Najviše cijenim što na mom poslu uvijek učim bilo od studenata, kolega ili naučnih radova. Sve to usavršavanje znači da vam je posao uvijek raznolik i inspiriše. Dobro, ima dana kad se samo bavimo administracijom koja sve univerzitetske profesore dovodi do ludila ali to je ono sto nam omogućuje da ostatak vremena provodimo na svojim projektima i studiranju pitanja koja nas insipirišu – navodi naša sagovornica.
Crna Gora pravi iste greške decenijama
S obzirom da je istraživala ulogu društvenog kapitala i društvenih mreža u rastu malih i srednjih preduzeća u postkomunističkim tranzicionim ekonomijama intersovalo nas je i koliko prati ono što se dešava u Crnoj Gori i gdje to sve vodi?
– Ne pratim dovoljno, to se mora priznati. Iskreno je teško za mene da vidim da Crna Gora pravi iste greške već decenijama. Ne bih željela da zvučim kao neko što kritikuje iz ugodne fotelje iz inostranstva, ali meni djeluje kao da mi sami sebe kočimo. Teško je objasniti bilo kome zašto mi nismo spremni za ozbiljne promjene i zašto se bojimo da one mogu dovesti do pogoršanja situacije. Sa takvim stavom nema napretka. S obzirom da studiram i pišem o korupciji, teško je kad studentima izlistavate milion primjera iz našeg regiona, a već znate iz studija i prakse koje su dugoročne posljedice svega toga – priča dr Božović.
Primjećuje da je Evropa nekima danas samo daleki i nerealni san, a nekima i neželjeno zlo.
– To je za razumjeti. E, sad, kako ide taj naš eksperiment? Po nekim uskim mjerama fantastično, a po nekim širim sve više i više tonemo negdje, gdje plašim se, nema povratka. Ono gdje tonemo je bezakonje i demokratska apatičnost. Mi podižemo generacije ljudi koji u politici vide samo karijere i posao, a ne mogućnost za promjene, inicijative za projekte, mogućnost glasa za nešto drugo što treba probati. A ako zanemarimo politički proces i čemu on u suštini služi, onda isplivavaju oni kojima je u interesu da mi odustanemo dok oni samo jačaju svoj stisak oko institucija – ističe Iva Božović.
Herceg Novi ne smije kratkoročno planirati, mora uvažavati stručne ljude
Na primjeru rodnog grada naša sagovornica je bila i konkretnija.
– Ono sto je opasno za Herceg Novi, a to je jako teško iskorijeniti ponekad i ovdje u Americi, jeste kratkoročno planiranje. Srce me boli kad čujem da je negdje nešto zabetonirano, ili nešto srušeno da bi se nekome proširio pogled, ili da bi neko imao svoj zasebni parking za novi auto. Mi u našem malom gradu nemamo mjesta za takve greške. Mi treba sistematski da planiramo zarad održavanja grada i turističkog plasmana. To je kolektivni i dugoročni plan kome se cijela opština mora posvetiti, jer se grad i njegova duša, gubi. Neki tvrde da nam na tom putu stoje drugi, neke političke struje koje za nas odlučuju. Opet treba početi od samih nas, te onog što nam je prioritet. Zašto je, na primjer, kod nas direktor Komulanog jedna politički kontrolisana pozicija? To je tako specificna organizacija koja je najbitnija za život grada i uspjeh turističke sezone. Zar ne bi bilo logičnije da se zaposli osoba sa dokazanim uspjehom u smislu rezultata poslovanja preduzeća i zadovoljstva građana i turista? Treba reći-ne i kad je ekonomski ili politički atraktivno samo na kratku stazu. I akademski je teško reći kako da se izgradi i održi ta kolektivna svijest koja je za takve poduhavte potrebna – navodi Iva.
Zbog svega je gotovo besmisleno i suludo upoređivati život u Kaliforniji, sa onim u Herceg Novom i Crnoj Gori, dodaje ona:
– Tu se mogu knjige pisati, a i dobri romani. Ali ako me pitate da uporedim život u Kaliforniji 90-tih i sada, to je već malo lakše. Ono po čemu su Amerika i Kalfornija poznati ( po čemu je i nastao “American Dream”) to je bila mogućnost da sadašnje generacije dostignu standard života i mogućnosti koje nisu bile dostupne njihovim roditeljima. To više nije realnost (ekonosmki dokazano) i u Kaliforniji je život mlađim generacijama teži u nekim bitnim mjerama – mogućnost i pristup visokom obrazovanju, mogućnost da investiraju u stabilnu finansijsku budućnost i najbitnije, mogućnost da obezbijede sebi dom. Da ne ulazimo u pitanja zaštite okoline i uticaja zatopljavanja planete na buducnost Kalifornije koja se jasno primjećuje u svakodnevnom životu – predstavlja dr Božović život danas u Kaliforniji.
U poređenju sa nekim zemljama to su, kako kaže, “fensi” problemi, ali za Kaliforniju su to velike promjene, zato i nije neobično čuti da se mladi isele van Kaifornije, pogotovo sada kada je pandemija promijenila način rada i omogućila mnogima (više-edukovanim strukama) da rade bez ikakvog ofisa ili poslovnog prostora.
– Dosta je vidljiva ta nevjerovatna ekonomska nejednakost, koja je zemljama u tranziciji već dobro poznata. U Kaliforniji je bogatsvo uvijek bilo na vidjelu (pa bolnica u kojoj su mi se rodila djeca je na Beverly Hillsu), ali prije je izgledalo kao da ima od svega po malo. Sada se više ukazuje razlika između onih koji imaju previše i svih ostalih – tvrdi ona.
Jaka nostalgija
Kao i svi naši u svijetu, Iva Božović, kaže da žudi da prijateljima iz Amerike dočara naš zivot i naše prostore.
– Ja ih često šaljem da putuju duž čitavog Jadranskog mora i hvalim sve što mogu, od prirode, do ishrane, do ljudskog duha i neke tradicionalne kulture. Ne znam kako da to sistematski radim, ali voljela bih da to mogu da radim sa većim efektom. Naš grad je nešto magično što treba podijeliti sa drugima.
Iva Božović sa porodicom dolazi u Herceg Novi preko ljeta, jer tada dobija slobodno i kako kaže, izuzetno im je ljepo ovdje.
– Možda zato što sam otišla jako mlada, pa sam ostala baš vezana za naše krajeve i nedostaju mi neke stvari u Americi. To su vam tipični elementi nostalgije, kao mirisi pekara, olijandera, zvukovi zvona, plavetnilo mora, smiraj bunace, i život u “malom mistu.” Mimozu sam našla u Kaliforniji i često protrčim pored nje, zaustavim se, i punim plućima udahnem njen miris. Oduševljava me ta priča o tome kako su mornari raznijeli mimozu po svijetu, pa i po našem zalivu. Ta mimoza mi je neka traka koja me i preko godine vezuje sa Herceg Novim. Prijatelje mnoge sam izgubila, što i nije ni čudo. Razišli su se i oni po svijetu i Balkanu, ali društveni mediji pomažu da, eto, tek toliko podijelimo koju sliku, čestitke i dobru misao. Ima mali broj odanih i besprekorno dobrih ljudi u našem gradu za koje ću vječno ostati vezana. A ima nas i neki broj raštrkanih po svijetu koji se trudimo da se uvijek sastanemo baš tu, u Heceg-Novom – navodi ona.
I na kraju, na neizbježno pitanje, razmišlja li da se jednog dana vrati u Herceg Novi, mlada profesorka iz Los Anđelosa odgovara potvrdno, mada nema realan plan:
– Vezana sam za kraj i ne želim da izgubim kontakt sa porodicom i gradom i sve što on pruža. Meni je karijera u nauci uvijek bila bitna, tako ne vidim način kako da nastavim jedno, a ne izgubim drugo. Vjerujem da ću i djecu sama htjeti da pošaljem da vide i nauče o svijetu. Moraju i oni da se obrazuju za neki globalni svijet koji njih čeka. Možda ih pošaljem poslom po svijetu, a ja na odmor, pa sa novinama pod mišku, pa u Gradsku kafanu – zaključuje sa osmjehom dr Iva Božović-
R.Đaković
