U pet hercegnovskih i jednoj srednoj školi ima dosta učenika stranaca, najviše iz Rusije i Ukrajine. Kada smo se prije dvije godine bavili tom temom, bilo ih je preko 900. Međutim, danas je vjerovatno znatno manje učenika starnaca, a mnogi su se već sasvim integrisali u naš obrazovni sistem.
Jedna od njih je i 16-godišnja, Eva Polikutkina. Rođena je u Rusiji, u Moskvi. Prije dvije godine se, zajedno s roditeljima i mlađom sestrom, preselila u Herceg Novi.
U Rusiji je Eva pohađala školu u kojoj je prvi strani jezik bio francuski, koga neizmjerno voli, kao i sve jezike, ali je izuzetan talenat i za muziku i ples. Do sada se diči Lučom, koju je ponijela iz Osnovne škole “Dašo Pavičić”.
Odlična je učenica IIa razreda gimnazije, SMŠ “Ivan Goran Kovačić”. Priča nam kako je izgledalo kada je došla iz velike države i grada u malenu Crnu Goru i Herceg Novi.
“Sve je bilo dobro, iako mi je u početku bilo teško da pratim nastavu, jer prije dolaska nikada nisam učila jezik. Kada sam upisala školu “Dašo Pavičić”, četiri mjeseca sam imala privatnog profesora srpskog jezika, s kojim sam učila jezik od nule. To mi je pomoglo da barem nešto razumijem na časovima, a kasnije se sve odvijalo prirodno, jer sam većinu vremena provodila u školi i neprestano komunicirala na crnogorskom”.
Bliskost s ovdašnjim ljudima, lakoća u komunikaciji
Za Evu je Herceg Novi prelijep grad, a život u njemu potpuno drugačiji od onog u Moskvi.
“Dugo mi je trebalo da se naviknem na to da se budim s pogledom na more, jer ga u Moskvi, naravno, nema. Još uvijek mi se ponekad čini nestvarnim kada šetam pored obale, a sunce se ogleda u vodi. Takođe, život u manjem gradu potpuno se razlikuje od onog u velegradu – ovdje su ljudi smireniji, svi se međusobno poznaju, a tempo života je sporiji. U početku mi je to bilo neobično, ali sada mi se sviđa osjećaj bliskosti i topline među ljudima”.
Sasvim lijepo već govori, piše na našem jeziku, razmišlja i osjeća duh ovdašnje kulture, mentalitet ovdašnjih ljudi.
“Na početku je u mom razredu bio jedan dječak koji je govorio ruski i već dugo živio u Crnoj Gori. U prvim danima mi je malo pomogao u komunikaciji s profesorima – kada bi me pitali odakle sam ili postavljali neka druga pitanja, on bi mi prevodio. Međutim, vrlo brzo sam počela sama da komuniciram s crnogorskim vršnjacima. Kad bih naišla na riječ koju nisam znala, pokušala bih da se izrazim na engleskom, i uvijek su me razumjeli. S vremenom mi je postalo sve lakše, jer su me drugari iz razreda lijepo prihvatili i uvijek bili spremni da mi pomognu”.
Čini se da za Evu nema barijera, pa je prvobitnu veoma brzo savladala.
“Mogu bez problema da pratim nastavu na crnogorskom jeziku. Naravno, ponekad naiđem na neku riječ koju ne razumijem, ali to me ne sprečava da učestvujem na časovima. Kada profesori postave pitanje, trudim se da uvijek odgovorim. Profesori imaju razumijevanja i ako se desi da nešto ne shvatim odmah ili ne znam tačan odgovor, uvijek su spremni da objasne i pomognu. Zahvaljujući tome, osjećam se sigurnije i lakše učim”.
Podrška
Najveća podrška Evi je porodica. Roditelji i mlađa sestra su uvijek bili uz nju, bodrili je i pomagali da se prilagodi novom okruženju. Takođe, vremenom su joj i prijatelji iz škole postali velika podrška. Uvijek su bili ljubazni, strpljivi i spremni da joj pomognu kada nešto nije razumjela, priča Ne zaboravlja ni profesore:
“Veliku zahvalnost dugujem i profesorima, koji su mi puno pomogli i još uvijek mi pomažu. Uvijek su spremni da objasne ako nešto nije jasno i imaju mnogo strpljenja, što mi je u početku značilo više nego što mogu opisati. Zahvaljujući njima, brzo sam se uklopila u nastavu i stekla sigurnost u učenju”.
Danas se, kako kaže, već osjeća potpuno prilagođeno, osjeća kako razmišljaju naši ljudi, koje navike imaju, zavoljela je našu klimu, hranu…
“Navikla sam se na ljude, na njihov način života, na opuštenost i toplinu u komunikaciji. Profesori su mi sada bliski, klima mi prija, iako mi je u početku bilo neobično kako brzo se vrijeme može promijeniti. Što se tiče hrane, u početku mi je bilo teško jer su ovdje ukusi i jela drugačiji nego u Rusiji, ali sada sam zavoljela mnoge specijalitete – posebno morsku hranu”.
Eva je omiljena u društvu, ima dobre drugove i drugarice s kojima provodi vrijeme, kako u školi, tako i u slobdono vrijeme.
“Pričamo, smijemo se i pomažemo jedni drugima oko zadataka. Van škole se družimo kad god imamo vremena – šetamo pored mora, idemo na kafu, ponekad gledamo filmove ili učimo zajedno. Ljeta su posebno lijepa jer provodimo dosta vremena na plaži. Drago mi je što sam upoznala ljude s kojima mogu dijeliti lijepe trenutke i koji su mi zaista postali pravi prijatelji”.
Mnogo talenata
Naša bastadurka iz Moskve se dobro snalazi sa svim predmetima, jer vrijedno uči. Otkriva nam i zašto najviše voli istoriju, hemiju i francuski jezik, kao i što joj je najteže.
“Istorija mi je zanimljiva, jer volim da učim o prošlim vremenima, događajima i ljudima koji su oblikovali svijet. Hemija mi se sviđa, jer volim eksperimente i način na koji kroz nju mogu razumjeti kako sve oko nas funkcioniše. Francuski mi je uvijek bio omiljeni jezik, jer sam ga učila od malena i volim njegov zvuk i kulturu koja je s njim povezana.
Najviše se mučim s biologijom i engleskim. Biologija mi je teška zbog velikog broja detalja i pojmova koje treba zapamtiti, a engleski mi je izazov jer mi je u Moskvi bio drugi strani jezik i nisam ga učila na istom nivou kao francuski”.
Eva Polikutkina smatra da je talentovana za učenje jezika, ali i za muziku.
“Imam talenat za sviranje na violončelu i klaviru, što je nešto što volim i u čemu uživam. Završila sam dvije muzičke škole, što mi je omogućilo da se još više posvetim muzici. Pored toga, imam talenat i za latinoameričke i evropske plesove, u kojima sam se takmičila 11 godina. Tokom tih godina sam učestvovala na takmičenjima u Rusiji i Moskvi, gdje sam osvajala prva mjesta u svojoj kategoriji. Sigurno bih mogla da se usmjerim ka tome i dalje se razvijam u tim oblastima, jer osjećam da su to moje strasti i nešto što me ispunjava”.
Smatra da Herceg Novi nudi mnoge mogućnosti za mlade koji žele da se bave umjetnošću, sportom ili prirodnim naukama. Voli prirodu Crne Gore, ipak, ima nešto i što joj nedostaje.
“Postoji nekoliko kulturnih centara i škola umjetnosti, kao i plesnih i muzičkih škola, gdje mladi mogu razvijati svoje talente. Takođe, tokom godine se održavaju brojni kulturni i muzički događaji, festivali i koncerti, što pruža priliku za aktivno učešće. Za ljubitelje sporta, Herceg Novi ima brojne sportske timove i infrastrukturne objekte – od sportskih terena, bazena, do plaža koje nude mogućnosti za razne sportove kao što su odbojka, fudbal, tenis, vaterpolo i mnogi drugi. Herceg Novi i Crna Gora su predivni. Ovdje mi se sviđa priroda, planine, lijepi pogledi, a more je nešto posebno. Volim to što je toplo čak i zimi. Međutim, nedostaju mi pozorišta, bioskopi i veći tržni centri, jer u većim gradovima to sve ima. Iako mi to ponekad nedostaje, sve ostalo mi stvarno prija i volim ovaj grad i zemlju”.
Gdje poslije Herceg Novog?
“Rusija je moja domovina, tu sam rođena, ali voljela bih da nakon gimnazije studiram u Francuskoj. Zato nastojim da što bolje učim francuski jezik, polažem ispite zasticanje znanja i već sam polagala B1 nivo u Francuskom institutu u Podgorici. Ove godine planiram da položim B2. Prošle godine, tokom ljeta, otišli smo u Pariz kako bih vidjela grad i odlučila da li bih željela da živim i studiram tamo. Takođe, bila je to prilika da uživam u putovanju i uživo vidim znamenitosti i ulice Pariza. U školi u Moskvi imala sam predmet “Francuska geografija i kultura”, gdje smo učili mnogo interesantnih stvari o toj zemlji. Ljeti sam sve te lokacije koje smo učili u školi imala priliku da vidim svojim očima”.
Eva još nije sasvim odlučila, pa možda će, kako kaže, nakon studija ostati u Parizu ili negdje u Evropi. Želi da nastavi da putuje i da povremeno ide u Moskvu kako bih provodila vrijeme s porodicom i rođacima.
