Ne može niko bolje znati što predstavlja Institut Igalo osim onih kojima su koristile njegove blagodetne terapije, posebno pacijenti koji dolaze preko 40 godina, poput Gordane Aleksić. Ona je predsjednica UO beogradskog Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara “Dunav”.
Pamti Institut otkako je prvi put došla 1981. godine, kao i E odjeljenje, koje više nije u funkciji. Ispratila je sve uspone i padove Institita i svjesna je da ovaj posljednji pad može biti koban. Zato daje podršku osoblju na blokadiama granica da bi njena priča i poruke doprli do svih koji odlučuju o sudbini Instituta.
Za nju je Institut čarobno mjesto u Boki kotorskoj, koga je našla nakon operacije i tumora i gubitka funkcije lijeve noge.
“Institut Dr Simo Milošević je prestižna rehabilitaciona ustanova iz perioda bivše Jugoslavije, u kome su liječene sve vrste oboljenja, bilo stečena rođenjem ili povredama. Liječili su sve od djece sa smetnjama u razvoju, preko fizičkih povreda i drugih posljedica operativnih zahvata. Već tada su imali odličnu strategiju školovanja i stvaranja novih mladih terapeuta. Bila sam srećna, jer je moj oporavak krenuo uzlaznom linijom, tako da je nesebična pomoć izvrsnog ljekarskog i terapeutskog tima ubrzo donijela rezultate”, ispričala je Aleksić.
Kako tada tako i danas izuzetno cijeni ovu zdravstvenu rehabilitacionu ustanovu na koju su pacijenti strpljivo čekali mjesto, a sa njima i čuveni sportisti iz cijele Jugoslavije, koji bi se poslije oporavka brzo vraćali na teren.
Riječ je o manipulaciji i diskriminacji, a ne o privatizaciji
Njoj je i dalje neophodna rehabilitacija poslije još dvije teške operacije, pa je prije par dana ponovo došla u Igalo, ne znajući ništa o trenutnim problemima u kojima se nalazi. Ubrzo je shvatila:
“Ovdje se ne radi o privatizaciji, već o velikoj manipulaciji i diskriminaciji. Ide se kroz formu privatizacije , evidentno, neregularne prodaje nacionalnog resursa. Sva lica, to jest pacijenti koji se liječe u ovakvoj vrsti specijalizovane zdravstvene ustanove na terenu koji ima specifična prirodna svojstva, nisu klijenti banke ili nekog preduzeća, već se očigledno radi o prioritetnom ljudskom interesu – zdravlju, a to prevazilazi sve vrste privrednih i bankarskih tokova. Pa, i ti bankari, izvršitelji, stečajni upravnici i zagovornici privatizacije ovog Instituta će, prije ili kasnije, imati potrebu da ih zaposleni u ovoj ustanovi, uz ogromno iskustvo i dobru utreniranu organizaciju, liječe, odnosno liječe njihovu djecu, roditelje i sve ostale srodnike koji budu imali potrebe za tim”, kazala je Aleksić, kroz aplauz radnika, navodeći da pokušaj privatizacije Instituta znači uzurpaciju liječenja samo za bogate. A rehabiliztacija mora biti dostupna svim građanima, kako u Crnoj Gori i regionu, tako i u Evropi i svijetu.
Institut je ustanova kakvu mora da finansira država, sa prirodnim i ljudskim resursima i ne smije se dopustiti njegova privatizacija, smatra ona.
Kaže da je smiješno reći da je Institut nerentabilan. Prva faza može da primi 250 pacijenata, plus djeca, pratioci. A Druga faza 500 pacijenata, pa ako bi se uzela prosječna cijena smještaja od 50 eura, mjesečno se može prihodovati preko milion eura.
“Troškovi za isplatu tri zarade su 800 000 eura, odnosno na mjesečnom nivou oko 350 000, pa hajde neka mi neko nacrta i objasni ovu nerentabilnost. S jedne strane milion, s druge 350 000 trošak. Može se za to angažovati nezavisna revizorska kuća, ali samo iz inostranstva”, tvrdi Aleksić.
Zar Vlada ne želi dobro zdravlje svojim građanima?
Kada je pročitala u novinama da Vlada Crne Gore, koja je većinski vlasnik Instituta, nema 800 000 eura za avans da bi radnici primili dvije plate I to brzo vratili, zapitala je:
“Čiiji ste vi građani, Brazila, Novog Zelanda ili države Crne Gore? Ko ne želi da spasi ovaj dragulj zdravstvenog turizma? Ko ne želi dobro svojim građanima na putu ka ozdravljenju? Ko želi da otjera terapeutski krem u bijeli svijet trbuhom za kruhom?”
Ipak, dobro je da se digla cijela Crna Gora zbog Instituta, dodaje Aleksić.
“Da li je ikome jasno da će u slučaju razbijanja ove ustanove u paramparčad, tako ja nazivam mutnu privatitaciju, građanstvo države Crne Gore ostati bez ijedine banje na svojoj teritoriji. Kažu odlazeća Vlada odugovlači sa rješenjima hitnim i dugoročnim. Dragi prijatelji, ovdje okupljeni znamo da bolesti ne mogu da čekaju. Mi koji smo trenutni pacijenti ovdje, svjedoci smo da ovaj tim Instituta svakodnevno izvršava sve svoje zadatke. Dočekuju nas sa osmjehom, kao i ranijih godina. Završavaju sve isto, kao i prije. Nismo primjetili da im kasne plate, ali negde u dubini njihovih očiju vidim strah od konačnog rješenja problema”, kazala je Aleksić, poručujući da bi Evropa odvela svo osobje brzinom svjetlosti u svoja liječilišta, a najveći bi hendikep doživjela Crna Gora i njeni građani.
Podsjetila je da je u Institut uloženo preko 50 godina školovanja i usavršavanja i praćenja svjetskih edukacija.
“U ime svih liječenih i izliječenih na ovom svetom mjestu, zahtijevam da država Crna Gora riješi sve navodne dugove ovog renomiranog Instituta i omogući nesmtan rad, a da stvarno odgovorne državne činovnike, uključujući i sva prethodna ovlašćena lica preispita, možda i procesuira”.
Treba dati mogućnost stručnom timu da osmisli nove programe i proširi kapacitete. Spasimo ovu posljednju nebranjenu svetinju svih vjera i nacija, mjesto oporavka za sve vrste hendikepa, poruka je pacijentkinje iz Beograda, Gordane Aleksić.
