Predstavama “Dnevnik uspomena moje bake” i “Koncert u kuhinji” završen je HAPSić. Obje su u produkciji zagrebačkog teatra “Puna kuća” i obje autorski projekti Svetlane Patafta koja je pisala tekst, režirala i u predstavama igra pitko kazujući važne stvari i lako motivišući zahtjevnu dječiju publiku da u predstavama učestvuje.
„Dnevnik uspomena moje bake“ vodio je najmlađu publiku na emotivno putovanje kroz priču o stvarima naših predaka i sjećanju na njih. Jednostavna, ali upečatljiva scenska forma otvorila je temu porodičnih veza i vrijednosti uspomena. Autorka i rediteljka Svetlana Patafta ističe da „treba znati ko smo i ko su naši preci“ a najbolje je to učiniti kazujući „o toplim emocijama koje bude uspomene na naše drage“.
Upravo u toj toplini leži i posebna vrijednost ove predstave koja ljubav gradi povezujući vrijeme naših djedova i baka sa vremenom danas. Odlično osmišljen interaktivni segment predstave produbljuje njen uticaj. Djeca nisu samo gledala predstavu već su u njoj aktivno učestvovala i nadogradila je. Ispunili su zadatak, donijeli stare knjige, dvoglede, pani one sa kojima se sa galerija gledalo pozorište, fiksne telefone, miljea svojih baka… Bili su kako kaže Patafta, podstaknuti da prije dolaska u pozorište ali i po povratku kući pitaju: „Šta čuvaš od svoje bake?“ ili „Šta ja imam od bake?“. Ovaj dijalog koji predstava pokreće izlazi izvan pozorišne sale i nastavlja da živi u porodičnom okruženju, čineći umjetnički doživljaj trajnim, ličnim i vrijednim sjećanja.
Sličan princip interakcije primjenjen je i u predstavi „Koncert u kuhinji“. Patafta naglašava da je željela da „napravi interaktivnu predstavu u kojoj će sa djecom stvarati različite zvukove u kuhinji“, pretvarajući važnost svakodnevnih prostora i predmeta u mjesta kreativnosti. Njeno dugogodišnje iskustvo u dramskoj pedagogiji jasno se ogleda u sposobnosti da zadrži pažnju najmlađih, ali i da odgovori na njihovu potrebu za neposrednošću i iskrenim kontaktom. „Djeca su vrlo željni interakcije sa umjetnikom… srce mi je puno kad vidim kako su željni doći na scenu“, ističe ona, svjedočeći svojim projektima koliko je participacija ključna za savremeni teatar za djecu.
Kreativne radionice koje su pratile predstave „Predmeti koje čuvamo“ do onih likovnih i „slatkih“ kada su djeca nakon predstava u hercegnovskim vrtićima i u Dvorani PARK pravila starinski kolač vanilice (zahvalnost kuvaricama u ustanovi “Naša radost” na pripremi materijala za 1000 kolačića) ne samo da su prirodno produžavali doživljaj sa scene, već su ga bogatili ličnim iskustvom i prilikom za stvaralački izraz djece. Teme predstava tako su “prevodili” na sopstveni jezik i oblikovali ih kroz igru, crtanje ili zajednički rad.
U toj sinergiji predstave i radionice postaju više od teatra, postaju pedagoški i razvojni alat za širenje mašte, empatije, komunikacija i osjećaja pripadnosti, postaju most između generacija, tradicije i savremenosti, igre i učenja, umjetnosti i svakodnevnog života.
Svetlana Patafta zaslužuje u ime publike HAPSića i organizatora HAPSa posebnu pohvalu. Osim u Dvorani Park i vrtićima Topla, Igalo, Bijela i Savina, predstavu “Uspomene moje bake” odigrala je i u osnovnoj školi “Orjenski bataljon”, a organizovano su predstavu gledali i učenici IV i V razreda škole “Milan Vuković”. Tako rastu Pozorište, buduća publika i ljubav prema pozorišnoj umjetnosti!
