Bokeška obala iznjedrila je velike ličnosti koje su krotile sva svjetska mora. Ali, pored naših pomoraca, isticali su se i ribari bez kojih Boka ne bi opstala, a o tradiciji ribarstva u Herceg Novom je pisano dosta i u knjigama.
Herceg Novi je imao 3 ribarske zadruge i to u Bijeloj, Baošićima i Kumboru. Zadruga je imala i hijerarhiju, gdje se glavni ribar nazivao patrun, čija se brodica i materijal koristio za ribanje. Ribari su imali svoje regule i način podjele ulovljene ribe. Riba se dijelila tako što bi polovinu uzeo patrun, a druga polovina bi se podijelila između njega i ostalih ribara.
Iz dnevnika ribarske zadruge Kumbor, saznajemo da je, 21.juna 1961. godine u Meljinama ulovljeno 85 kg skuše. Riba je zatim prodata u Zelenici za 20 200 tadašnjih jugoslovenskih dinara. Vrijeme je bilo vedro, a u ribanju je toga dana učestvovalo 5 zadrugara: J. Petrović, N. Vujnović, D. Petrović, J. Vuković, T. Antunović, L. Đilović, S. Pušić, i M. Zvicer. Ribari su se u ovoj ekspediciji zadržali osam sati.
Kakvo je današnje stanje? Da li i najspremniji i najiskusniji ribari novog doba mogu da izdrže osam sati surove slane i hladne arije koja šiba po obrazima ili sunce koje prži?
Čini se da je razlika između onog danas i tradicije koja je narod Boke izgradila i zahvaljujući kojoj je opstao, sve veća. Ribanje je zanat, a i više toga, način života, ili bolje reći život, koji traje vijekovima. No, za samo par decenija, uprkos blizine mora, teškog, ali unosnog posla, ribara je sve manje.
Među njima ima, na žalost, i onih koji našem moru i tradiciji čine više zla no dobra. Od krivolova, preko pretjerane eksploatacije ribe, dinamitaša, pa do mreža koje više nisu končane nego plastčine, slabije su, trgaju se i ostaju na dnu mora gdje zagađuju i štete biodiverzitetu.
Končanih mreža se mogu sjetiti i malo starije generacije Novljana, jer su ih često mogli vidjeti na Škveru i po ribarsakim poštama gdje se krpe, peru i suše.
Šarm i larmanje starih ribara se isto tako sve rijeđe srijeće. Nekad su imali svoja mjesta gdje bi se okupljali, dogovarali, škercavali, a često su znali i baciti po koju rundu briškule i trešete. Istisnuli su ih furešti, neki stariji više nisu živi, ili su iznemogli, a mladih je malo.
Pozdraviti starog ribara na ulici, odjevenog u trik majicu, duge gaće i visoke gumene čizme bio je doživljaj. Pitati ga usput o ulovu dok nosi late ribe na pjacu, u peškariju.
Danas takvih za poželjet. Ostalo je tek dvadesetak onih onih koji i dalje na moru sa brodicom i vršom krote gubitak tradicije.
Kad se upustimo u priči s njima, pričaju o „kruvu sa devet kora“, teškoj raboti, bez podrške države, neizainteresovanosti mlađih, te kako više nema ribe u zalivu. A još nemaju ni svoju ribarsku luku. Sa skepsom gledaju na ispunjenje uslova za ulazak u EU.
Ipak, Vlada je ove sedmice usvojila Predlog zakona o organizovanju tržišta u ribarstvu i akvakulturi. Donošenje ovog Zakona je neophodno radi usklađivanja sa pravnom tekovinom Evropske unije. Jedino tako moguć je program podrške za sektor ribarstva, uz podjelu nadležnosti i uspostavljanje procedura kakve su definisane propisima EU.
Predložena zakonska rješenja treba da doprinesu razvoju sektora ribarstva i akvakulture.
