„Ko je bio dobronamjeran tokom školovanja moje djece, ostao je poštovan za sva vremena.“
Ovu rečenicu nedavno je izgovorila poznanica Mirna, dok smo razgovarali o školskim danima naše djece. Odmah sam se sjetio jedne divne osobe, koju naša porodica pamti s posebnim poštovanjem — prve učiteljice mog sina Nikole, gospođe Vere Kosić iz škole „Dašo Pavičić“ u Herceg-Novom.
Nikola je obožavao svoju učiteljicu Veru i nakon završetka četvrtog razreda, često je svraćao u školu samo da bi proveo nekoliko trenutaka u njenom društvu. Slično je osjećao i njegov rođak Denis prema svom učitelju Rajku Kosiću, suprugu gospođe Vere, koji je radio u školi „Milan Vuković“.
Za našu djecu, Vera i Rajko Kosić, koji više nisu među nama, bili su mnogo više od učitelja. Oni su bili prijatelji, vodiči i uzori – ljudi koji su učionicu pretvarali u mjesto povjerenja, topline i poštovanja.
Predlog iz srca
Bilo je to u septembru 1996. godine kada me je pozvala sekretarica Alma iz MZ Igalo. Saopštila mi je da me, zajedno s Institutom „Dr Simo Milošević“, žele predložiti za Oktobarsku nagradu Herceg-Novog.
Na sastanku sam rekao da takva nagrada treba pripasti ljudima koji su na kraju svoje uspješne karijere, onima koji su ostavili dubok trag u zajednici. „Za mlađe ima vremena“, dodao sam.
Tada sam, sasvim spontano, predložio bračni par učitelja Kosić.
Predlog je odmah prihvaćen, ali uz molbu da napišem obrazloženje. Budući da sam i nakon završetka školovanja mog sina ostao u kontaktu s učiteljicom Verom, počeo sam diskretno da prikupljam podatke o njenoj i Rajkovoj karijeri.
Učiteljski poziv kao životna misija
Ono što sam saznao ispunilo me je divljenjem i poštovanjem:
zajedno su proveli 75 godina u učionici – Vera 35, Rajko 40;
čitav svoj radni vijek proveli su u opštini Herceg-Novi;
karijeru su započeli u podorjenskom selu Sitnica, gdje su, kako su mještani govorili, „donosili civilizaciju“;
uživali su poštovanje i povjerenje kakvo danas imaju učitelji u najrazvijenijim zemljama;
iako nisu imali svoju djecu, čitav život su posvetili tuđoj;
kroz njihove ruke prošle su brojne generacije Novljana, naučene da čitaju, pišu i vjeruju u znanje.
Birokratija i srećan kraj
Kako se približavao dan zasjedanja komisije, sekretarica opštine Herceg-Novi, Mirta Gržinić, došla je kod moje supruge. Kada sam je upitao da li je stigao predlog MZ Igalo za bračni par Kosić, rekla je da ga nije registrovala. Na sreću, imali smo ovjerenu kopiju koju smo joj predali – i predlog je uvršten u proceduru.
Kasnije je stigao još jedan zahtjev – da predlog dobije i podršku matičnih škola. I taj korak smo uspješno završili, ali ni to nije išlo bez problema. Na kraju je sve prošlo kako treba, i Vera i Rajko Kosić su zvanično postali dobitnici Oktobarske nagrade Herceg-Novog.
Dirljivi trenuci radosti
U njihov dom ubrzo je stigla ekipa Televizije „Sky Sat“ da ih intervjuiše kao dobitnike.
Tada su prvi put i sami saznali da su nagrađeni – i oboje su bili iskreno ganuti, posebno učitelj Rajko.
Prilikom svečanog uručenja nagrade, njihovi učenici su im došli čestitati s cvijećem, što je bio najemotivniji trenutak. A još jedan, možda i najljepši gest, bio je kada je učiteljica Vera, rodom iz Sente, poslala kopiju svoje nagrade i mali poklon svojoj učiteljici u Bečeju, koja je tada još bila živa.
Učitelji za pamćenje
Koliko je ta nagrada značila bračnom paru Kosić, svjedočila mi je ovih dana profesorica Jarmila Radović, koja je s njima radila u obje škole. I danas ih se sjeća s osmijehom – kao učitelja koji su prema svojim đacima imali roditeljski i zaštitnički odnos.
Slušajući njene riječi, osjetio sam ponos i zadovoljstvo, jer znam da je ta Oktobarska nagrada završila u pravim rukama.
A što se tiče mog (ne)nagrađivanja, već tri decenije me ispunjava antička misao stara hiljadama godina:„Odbijanje počasti najveći je dokaz da ste počasti vrijedni.“
Autor: Dr sci. Ljubomir Radojičić
