U Srednjoj mješovitoj školi „Ivan Goran Kovačić“ u Herceg Novom otvoreno je devet stručnih škola sa četvorogodišnjim obrazovanjem. Od prije par godina moguće je završiti i školu za zdravstvenog tehničara.
Nju pohađa Leontina Kuburović, odlična učenica III razreda, koja taj uspjeh niže od osnovne škole. Jednako uspješna je i u vannastavnim aktivnostima. Dva puta je kao srednjoškolka bila na opštinskom takmičenju iz prve pomoći.
„Trud koji smo moja ekipa i ja uložili posljednjeg mjeseca je zašlužan za zlato oko vrata. Naravno, imamo dosta toga još za naučiti i unaprijediti, ali ćemo se potruditi da naš grad, u što većem sjaju, predstavimo na državnom takmičenju iz prve pomoći“, otvara priču Leontina.
No, postoje i neke predispozicije za to što je odabrala stručnu školu vezanu za zdravstvo i što je interesuje obuka i takmičenje u prvoj pomoći.
„Još kao mala sam imala ambicije da budem osoba koja će nositi bijeli mantil na sebi. Kroz osnovnu sam sebe vidjela kao budućeg medicinskog radnika, ali ne kao medicinskog tehničara, već kao budućeg doktora. Ideal kom težim je tačnije da budem hirurg. I to je taj ključni motiv koji me pokreće da završim ovu školu i da nastavim dalje“, objašnjava svoje ambicije i želje Leontina.
Teško, ali zanimljivo gradivo
U srednjoj stručnoj školi zdravstveni tehničar gradivo koje prelaze je,kako kaže, samo po sebi teško, ali isto toliko je i zanimljivo.
„Veliku količinu znanja o ljudskom organizmu sam stekla u ove tri godine i mislim da su tome najviše zaslužni profesori. Putem raznih prezentacija, video zapisa, slika i kroz neka lična iskustva, profesori nam približavaju gradivo što je više moguće. Tako da svim profesorima želim da kažem jedno veliko hvala na prenesenom znanju i na trudu koji su uložili da nam to znanje prenesu“.
Predmete koje najviše voli su, uglavnom, iz prirodnih nauka.
„Oduvijek su mi nekako više išle prirodne nauke u odnosu na društvene, pa sam im samim tim posvetila veću pažnju. Od tih prirodnih nauka bih konkretno izdvojila hemiju, biologiju i naravno stručne premete. Ti predmeti se od početka prepliću i samo gradivo se međusobno povezuje tako da sam izgradila veliku ljubav prema njima“.
S obzirom da medicina nosi veliku odgovornost, izraženi su i strtoži kriterijumi profesora, što je za nju totalno normalno.
„Mi, kao budući medicinski radnici, treba da imamo određeno stečeno znanje i vještine kako bismo mogli spasiti nečiji život. Naš posao nije običan rad sa ljudima, tu se ipak susrećemo sa osobama koje imaju narušeno zdravlje, samim tim treba da znamo kako da se ophodimo prema tim ljudima i treba, prije svega , znati kako da im pomognemo. Tako da sa te strane razumijem pritisak nekih profesora i razumijem te visoke kriterijume za ocjenjivanje“.
Humanost neraskidivi dio svakog medicinskog radnika
Leontina ističe i humani karakter budućeg poziva.
„Mnogi đaci u mom odjeljenju predstavljaju oličenje drugarstva, ljubaznosti, empatije i manje više svih karakteristika što bi jedan kvalitetan medicinski radnik trebalo da posjeduje. Konkretno neku pomoć u učenju nemam. Ja lično smatram da u učenju nije potrebna nikakva specijalna pomoć, već da je ključ sama motivacija i volja“.
Pored škole njen omiljeljeni angažman u slobodno vrijeme je u Crvenom krstu.
„Pripremamo se za državno takmičenje u pružanju prve pomoći, učimo mnogo stvari koje bi nam itekako dobrodošle u bilo kom trenutku. Tamo nije fokus na takmičenju i na osvajanju top tri mjesta, već je tamo cilj da što više ljudi što bolje pomogne nekome kome je ta pomoć potrebna. Mislim da bi svako u ovom gradu trebalo da prođe neku osnovnu obuku prve pomoć, jer niko ne zna šta nas može zadesiti u nekom trenutku, a bilo ko da adekvatno i brzo reaguje može nekome spasiti život. Pored mog prisustva u Crvenom krstu, svoje slobodno vrijeme volim da provodim i u kuhinju. Pored ljubavi koju gajim prema medicini, izuzetnu veliku ljubav gajim i prema kuvanju. Nikada nisam htjela da se baš bavim kuvanjem, u smislu da radim taj posao, ali to mi je više kao hobi“.
Želja da specijalizira hirurgiju
Bastadurk Leontina kod sebe,ipak, ne uočava nikakve specifične talente, jedino što vidi jesu dobra organizovanost i velika odgovornost.
„Mada to su više oblici vrlina. Mislim da ta organizovanost i odgovornost itekako i mogu doprinjeti mom daljem školovanju, međutim ja bih više voljela da poradim na svojim manama i na svom samopouzdanju jer je sve to od krucijalnog značaja za ovu vrstu posla kojim bih htjela da se bavim“.
Planira da upiše Fakultet opšte medicine u Podgorici ili u Foči, a da kasnije ide na specijalizacije, konkretno za hirurga opšte prakse.
„Ne znam zašto me je hirurgija pored ostalih grana medicine baš privukla, ali, eto, nadam se da za to postoji određeni razlog. Kada bih završila studije i specijalizaciju ne znam da li bih se vratila za Herceg Novi. To je grad u kojem sam odrasla i u kojem sam stekla sve u životu trenutno što imam, ali ako bi mi se pružila neka bolja prilika za posao mislim da bih odmah pristala. U našoj državi je nedostatak radne snage i samim tim su uslovi rada malo lošiji i primanja su relativno mala, pa to su uglavnom ključni faktori koji dovode do deficita ljekara. Tako da bi to bilo nešto osnovno što bih ja preporučila donosiocima odluka u državi da promijene. Jer, kao što sam rekla to su ključni faktori koji dovode do situacije u kojoj smo sada“.
Fokus na ono što jeste i biće
Leontina, ne samo svojim vršnjacima, poručuje:
„Bol i stradanja koja preživljavamo sad, u ovom trenutku, se ne mogu uporediti sa slavom i srećom koja tek dolaze. I ako budete imali neku dilemu da li da uradite nešto ili ne, uradite. Bolje se kajati zbog nečega što ste uradili nego da se kajete zbog nečega što niste. Idi reci mu/joj da ga/je voliš, možda te on/ona voli nazad.
Mnogo ljudi, ne samo mi adolescenti, treba da znaju da bez obzira na to koliko se loših stvari desi danas ili sjutra, ne treba da dozvole da se cijela sedmica ili mjesec uništi. Svaki dan je novo parče hartije koju tek treba da ispunimo. Ne treba da se fokusiramo na loše stvari koje su se desile već na one koje su tu i koje će doći. Ne smijemo dozvoliti da nam drugi ljudi kvare lijepe trenutke, našim osmjehom i lijepim djelima možemo izbrisati svaki loš komentar ili svaku lošu misao“.
