Za Milana Zlokovića ste čuli ili niste. Da se ne bavim onim čime se bavim, čisto sumnjam da bi mi ovo zvučno ime nešto značilo.
Arhitekta i akademik Branislav Kojić je o svom kolegi rekao: „Milan Zloković je bio kompleksna i kompletna ličnost: u isto vrijeme i umjetnik i naučnik, i boem, i radnik, stvaralac“. Teška srca priznajem da mi arhitektura nikada nije bila pretjerano bliska. Da nevolja bude veća, to je oblast koju smo na fakultetu najviše obrađivali i proučavali. U početku crkve i manastire a kasnije i profane građevine.
Da mi je neko prije par mjeseci rekao da ću svojevoljno pisati o jednom arhitekti i njegovom radu, zakolutala bih očima uz dobro poznato frktanje negodovanja. Ipak, sagledavajući njegovo porijeklo čini se kao manje-više dužnost napisati o njemu par stvari za Novski portal.
Rođen je u Trstu, ali je porijeklom i vaspitanjem bio Bokelj. Njegov otac bio je Đuro Zloković, pomorac. Uprkos korijenima, najviše je stvarao u Beogradu, dok je na obali Jadrana ostalo jako malo njegove zaostavštine.
U periodu između 1935. i 1938. godine pružena mu je prilika da se pozabavi urbanističkim uređivanjem svog zavičaja. Izradio je predlog „sistematizacije“ (odnosno prostornog planiranja) zapadne obale Kotorskog zaliva. Izradio je projekat za Narodni dom u Bijeloj, dvije vile i zgradu Carinarnice u Kotoru, bolnicu u Risnu, vilu Rivijera u Herceg Novom…
Nažalost, Zlokovićeva biografija je prilično skromna, gotovo nepostojeća u pisanoj formi. Rođen je 6. Aprila 1898. godine u Trstu, gdje je završio njemačku osnovnu školu i realku. Kasnije je upisao studije inženjerstva u Višoj tehničkoj školi u Gracu. Po završetku Prvog svjetskog rata odbio je da primi italijansko državljanstvo i otišao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje je nastavio studije arhitekture na tehničkom fakultetu u Beogradu.
Vrlo brzo se ispostavilo da je arhitektura njegova najveća pasija i da posjeduje neizmjeran talenat za projektovanje. Njegova profesionalna karijera je trajala maltene do same njegove smrti 29. maja 1965. Bio je kreativan, ali i savjestan i praktičan. U izradi projekata Dječijeg kliničkog centra u Beogradu i bolnice u Risnu brinuo je najviše o komforu pacijenata. Rasporedio je prozorske otvore tako da u svakom trenutku bude dovoljno svjetlosti i svježeg vazduha. Što se risanske bolnice tiče, zamislio je specifičnu elevaciju koja se savršeno uklapa u krš koji je okružuje.
Ipak, najviše je bio angažovan u Beogradu gdje je projektovao brojne profane građevine, pa i svoju porodičnu kuću. Trudio se da se ne ponavlja, da svaki njegov projekat bude specifičan, drugačiji i izdržljiv. Okretao se armiranom betonu kako bi konstrukcije bile što čvršće i bezbjednije za boravak.
Kao što rekoh, zanimljivosti i „pikanterija“ iz njegovog života nema. Da li je i koliko bio vezan za područje iz kog je potekao? Ne znamo zasigurno, ali vjerujem da mediteranski duh nikada nije mogao da iščezne iz njegovog bića. Kuća koju je namijenio za svoju rezidenciju u Beogradu izgleda kao da je transportovana sa tršćanskih ili bokeških obala. Zbog zanimljive elevacije, vanjskih stepeništa i prozorskim otvorima zaklonjenih venecijanerima i škurama izgleda kao vikendica ispred koje se pruža pučina, a ne prometna ulica i betonska džungla.
Ko zna, možda je Milan neke od posljednjih dana želio da provede na neudobnom šljunku, sa suncem u očima i soli u razbarušenoj sijedoj kosi.
Autorka: Iva Vukotić
