Pojam plave zone asocira na različite stvari: plava zona u parkiranju, na primjer. Ili plava zona na Prevlaci, koja je utvrđena Protokolom o privremenom režimu na poluostrvu 2002. godine kojim je ostavljena morska zona uz lijevu obalu Prevlake (plava zona) i njome patroliraju policijski brodovi sa mješovitim posadama dvije države.
Ali, danas, ipak, dominantno se termin „plava zona“ u svijetu vezuje za zdrav način života. Koristi se kao oznaka za regije koje imaju najdugovječnije ljude i najzdraviji način života.
Naziv je nastao kad su naučnici markirali plavom hemijskom mjesta na karti svijeta sa najdugovječnijim ljudima. Dugovječnima se smatraju oni preko 80 godina, a poznati su i mnogi slučajevi zdravih nasmijanih ljudi koji broje i prvi vijek.
Zvanično je pet regija koje su sinonim za ovaj termin i imaju najviše stogodišnjaka: Sardinia u Italiji; Okinawa u Japanu, Nicoya u Costa Riki, Icaria u Grčkoj i Loma Linda u Kaliforniji.
Ova se mjesta diče načinom života, prioritet im je provedeno vrijeme sa porodicom, da brinu jedni o drugima čitavog života. Nije rijetko da velike porodice žive zajedno, svakog dana se kreću bilo u vidu jačeg treninga ili lagane šetnje, žive organizovano, ali opušteno, borave na suncu… Jedu, uglavnom, ribu, zeleniš, mahunarke dok se meso jede 1 sedmično, nekad i rijeđe. Ponekad se počaste čašom vina, a kafa je kuvana i ograničena na jednu dnevno.
Stariji Bokelji mogu se poistovjetiti sa ovim načinom života ili će se prisjetiti da se slično tako ranije živjelo. Samo što žitellji pet navedenih regija takve navike imaju vijekovima, a mii smo danas u stalnoj trci s vremenom, s radnim i porodičnim obavezama, u trci za novcem ili pukim preživljavanjem, u stresovima i raznim boelstima zavisnosti. Često smo transformisani u ispijače nekoliko kafa na dan, nekoliko kutija cigareta, „nekoliko čašica“… Onda smo skloni mrzovoljnosti, žalbama…Možda smo, ipak, na vrijeme da se vratimo i prihvatimo bar nešto iz života naših predaka. Umjesto svakodnevne vožnje, čekanja u kolonama do posla, škole, može nekada i pješke, ili biciklom. Hod skalama novskim dok god možemo, ne treba izbjegavati. To je odličan trening, baš kao i svakodnevno plivanje rano ujutru ili pred veče.
Kafa treba da je užitak, pa se umjesto brzinskog espressa iz automata možemo odlučiti za šoljicu najljepše domaće dok gledamo u obrise brda i mora sa prozora i balkona.
Naši su preci jeli ribu svaki dan, koristili su maslinovo ulje, meso se jelo jednom sedmično sa supom, a baština bi bila krcata zelja, pomidora, boba…Škeraca nije manjkalo, rabotalo se uz osmjeh, a lijegalo ranije u koćetu sa slatkim umorom. E, kako bi bilo da je opet tako!
Život u Boki se dosta promijenio, ali uvijek imamo priliku da se vratimo na bolje i osvrnemo se na „žive“ uzore oko nas. Ne moramo na one s drugih kontinenata ili iz susjedne Grčke i Italije. Samo ove godine u Herceg Novom su 100 godina proslavili velikan crnogorskog slikarstva, Vojo Stanić, zatiim Vidak Krivokapić, rodom iz Cuca, ali u Novom je preko 40 godina.
Mnogi Novljani, Kotorani, Tivćani, ušli su u desetu deceniju života. Život ih nije mazio, ali „imali su reda i načina“. Kada bismo se dublje bavili time ko su dugovječni žitelji Boke, možda bismo mogli reći da smo i mi živjeli u „plavoj zoni“.
