Diploma »Luča« priznanje je koje se dodjeljuje učenicima osnovne i srednje škole koji postižu izuzetne rezultate u učenju i imaju dobro vladanje, a takvih je u hercegnovskoj opštini ove godinre 58. Od njih je 26 iz Srednje mješovite škole „Ivan Goran Kovačić“, a među njima šestoro najboljih, dobitnika „Luče“ 1. Oni su sa svim peticama i odličnim vladanjem završili osnovnu i srednju školu. Ponos su porodice, grada, države.
Završavamo rubriku Novskog portala „Đaci bastaduri“ za ovu sezonu upravo predstavljajući šestoro sjanih učenika ove generacije koji su završili s najboljim uspjehom svih 13 godina školovanja.
Mirjana Stokanović, đak generacije
Sa Mirjanom smo već imali lijepu priču u ovoj rubrici, ali nikako nije na odmet podsjetiti da je ona, ne samo jedna od šest nosilaca diplome „Luča“, već i ovogodišnji đak generacije SMŠ „Ivan Goran Kovačić“, te da je završila stručnu školu iz oblasti turizma.
„Sami proces kroz koji treba proći kako bi se istakao kao učenik i bio nosilac ove titule može biti i jeste zaista izazovan, ali i moguć, uz odgovarajuću posvećenost, organizaciju i motivaciju.
Da bi neko njegovao sve petice od prvog razreda, pa do sada, to nije samo pitanje znanja, već i upornosti i organizacije. Naročito što niko od nas nije sveznajuće biće, niti je moguće isticati se i biti besprijekoran baš u svemu. Zbog toga smatram da je zadatak „Lučonoše“ veoma zahtjevan, a da rješenje za postizanje uspjeha leži isključivo u ambiciji i upornosti, a potom u znanju“, kaže Mirjana.
Luka Želalić
Rodom iz malog, ali, kako kaže, najposebnijeg mjesta u Boki kotorskoj, Bijele, Luka Želalić je završio opštu gimnaziju, dobitnik Luče. Prizanje da nije bilo lako imati prosjek 5.00 sve četiri godine, ali „uz redovan rad, trud, ali i malo talenta sve je moguće“.
Vasilije Popović
Još jedan Bijeljanin među „Lučonašama“- bastadurima,Vasilije Popović. Znao je i u nižim razredima osnovne da će upisati gimnaziju u svom gradu, što se, kaže, ispostavilo kao sjajna odluka. Ulaskom u srednju školu osjetio je veću ozbiljnost u učenju, „ali ni to nije predstavljalo problem s obzirom na to da sam bio zreliji, jer uz dobro društvo sve mi je lakše padaloi, sve sam radio u kontinuitetu“.
Dušan Vujičić
Za Dušana , koji je završio turističku školu, sve petice od prvog razreda osnovne bile su više stvar navike, upornosti i želje da bude najbolja verzija sebe. „Nije bilo uvijek jednostavno – bilo je trenutaka kada sam morao da žrtvujem slobodno vrijeme, hobije ili izlaske – ali kad danas pogledam unazad, mogu reći da se sav taj trud isplatio“.
Vladana Ilić
Vladanu ste, takođe, mogli da upoznate u jednoj od naših rubrika, a sada kada je iza nje srednješkolsko obrazovanje u gimnaziji i kada se sa vršnjacima našla u grupi šest najboljih kaže da odličan uspjeh, u svakoj godini nije bilo lako ostvariti. „Pogotovo u srednjoj školi, ali sam uz trud i dobru organizaciju uspjela da ostvarim svoj cilj“.
Vukašin Ivanović
Kada Vuikašina pitaju koliko je bilo teško osnovnu i srednju školu završiti sa svim peticama, obično kaže: „Ne znam ni sam. Bilo je trenutaka kad mi se nije učilo, kad je bilo naporno, ali nekako sam uvijek znao zašto to radim“. Nije jurio ocjene zbog brojeva, već zato što voli da razumije stvari i da sve što radi, radi kako treba, kaže on. Bilo je izazovno, „ali kad nešto voliš i kada si uporan, ide“.
Srednja škola iz učionice i izvan nje
Mirjana će srednju školu pamtiti po mnogim dešavanjima, neka uz suze radosnice i osjećaj ponosa, dok su neka, kako veli,, prouzrokovala i ne tako lijepa osjećanja i raspoloženja. I još:
„Po mnogim profesorima, nekima srcu milijima, pojedinim srcu odbojna, po raznim takmičenjima, nagradama, dodjelama, pohvalama, ali i po kritikama, dobrim, ali i ne tako dobrim ljudima… Pamtiću trenutke iz i van učionice kao jednu epohu koja me oblikovala kao ličnost, u kojoj su se ispreplitali slast i gorčina, nametnuti izozovi, napeta borba u kojoj sam svojim uspjehom i rezultatima odnijela pobjedu“.
Srednju školu van učionice Luka će najviše pamtiti po brojnim prijateljstvima koja je stekao i koja će, istinski vjeruje, biti za cijeli život. „Unutar učionice pamtiću najkomičnije momente sa našim profesorima, a naravno i situacije koje su bile naizgled bezizlazne, ali na kraju rješive zajedničkim trudom. Smatram da je, ipak, znanje koje smo mi stekli u srednjoj školi neprocjenjivo“.
Odjeljenje u kom je proveo četiri godine najviše će upamtiti Vasilije.To smatra logičnim uzimajući u obzir provedeno vrijeme s vršnjacima.
„Čitav put upoznavanja te grupe od 20-tak ljudi kroz četiri godine mislim da će ostati urezan u mom sjećanju zauvijek. Dok srednja škola van učionice biće vezana za moje sazrijevanje kao ličnosti, naravno praćena svakodnevnim druženjima i bezbroj kafa tokom škole i poslije škole“.
Za Dušana srednja škola će biti upamćena po profesorima.
„Naučili su nas mnogim korisnim stvarima. Takođe, pamtiću je i po svim prijateljima koje sam stekao. Ostaće mi uvijek u lijepom sjećanju zbog svih ekskurzija, takmičenja i izleta na kojima smo bili“.
Vladana izdvaja nezaboravna prtijateljstva koja su obilježila njeno školovanje u srednjoj.
„Ali, čuvaću i mnogobrojne uspomene sa drugarima iz razreda, pamtiti neke važne lekcije koje sam naučila tokom ove 4 godine“.
I Vukašinu su društvo i prijatelji koji su uvijek bili uz njega, sa kojima je dijelio smijeh, brige, uspone i padove, ključni.
„Ti ljudi su mi postali kao porodica, i znam da će to prijateljstvo trajati cijeli život. Naravno, pamtim i školske dane, ali upravo zbog njih su ti dani bili posebni. Bez njih, ni škola ne bi imala isti smisao“.
Nastavak školovanja
Naši bastaduri, naravno, nastaviće da se obrazuju, da napreduju, kako bi postali uspješni ljudi. Mirjana će školovanje nastaviti u Podgorici, a njen izbor je Elektrotehnički fakultet.
„Smatram da zbog svoje ljubavi prema matematici i informatici je taj fakultet pravi izbor za mene“.
Na istom fakultetu imaće druga Luku iz Herceg Novog iz grupe najuspješnijih lučonoša. Jer i on se odlučio za Elektrotehnički fakultet u Podgorici, a smjer…
„Izabrao sam smjer Energetika i automatika. Iako izazovan, smatram da je to jedini fakultet na kom mogu da pokažem koliko zaista mogu i jednostavno ne vidim sebe ni na jednom drugom fakultetu. Do sada sam se uvjerio u svoje znanje iz prirodnih nauka i matematike, stoga smatram da je ovo pravi izbor koji će mi donijeti mnogo povoljnosti u životu“.
Takođe, u Podgorici, ali na Gađevinskom fakultetu, studiraće Vasilije. „Svakako da je fakultetsko obrazovanje logičan izbor nakon srednje škole, a konkretno građevinu sam izabrao kao kompromisnu odluku između ličnih interesovanja i toga koja su tražena zanimanja danas“.
I Dušan ima jasan plan – studije na Beogradskom univerzitetu, gdje mu je želja da upiše Fakultet organizacionih nauka.
„Želim da spojim sve ono što sam naučio iz turizma sa znanjem iz organizacije, menadžmenta i informatike. Mislim da mi taj fakultet otvara dosta mogućnosti i da tamo mogu da razvijem znanje i neke ideje koje imam za budućnost“.
Vladana odlazi najdalje iz rodnog grada, i nastaviće školovanje u Ljubljani.
„Izabrala sam biotehnologiju jer su me uvijek zanimale prirodne nauke. Iako će to biti velika promjena, radujem se što ću učiti o oblasti koja me zanima u novom okruženju“.
Vukašina zanima medicina, jer voli ideju da kroz znanje i rad može nekom da promijeni dan, pa možda i život.
„Planiram da studiram u Beogradu jer mi djeluje kao sredina gdje mogu ozbiljno da učim i napredujem. Kasnije bih volio da specijaliziram u inostranstvu, ne samo zbog znanja, nego i da vidim kako medicina funkcioniše vani, iz druge perspektive“.
Život u Crnoj Gori, ili izvan nje?
Na pitanje o viziji za budući život, u našoj ili nekoj drugoj zemlji, Mirjana Stokanović odogovara da se ne pronalazi u Crnoj Gori.
„Smatram da čovjek treba da obiđe mnoga mjesta, upozna se sa drugim zemljama, sistemom koji je u njima zastupljen kako bi mogao da pronađe svoje mjesto. Možda baš i ja, ako me put navede u tuđinu, shvatim da je najljepše biti među svojim ljudima, u svom gradu, u svojoj zemlji. Do tada, ko zna?!
Nakon završenih osnovnih studija Luka Želalić bi da ode u inostranstvo gdje će, kaže, proširiti svoje vidike vezano za profesiju za koju se odluči. „U ovim momentima nemam jasno određenu viziju o profesiji već želim da vidim šta će mi vrijeme donijeti pa ću Vam možda tada jasno reći šta želim. Najviše od svega bih volio da kada uspijem u inostranstvu, dobijem priliku da se vratim u Crnu Goru i donesem nešto novo ovoj državi i prestavim je u što boljem svijetlu ostatku svijeta. Smatram da najbolje što mogu da uradim jeste da prikupim svo moguće znanje, ne samo iz naše države već i iz ostalih, da bih na kraju to iskoristio i stvorio nešto novo. Nadam se da će se ove riječi obistiniti u budućnosti“.
Vasilije Popović svoj život na duže staze vidi u Crnoj Gori, ali u planu ima i odlazak izvan države, „vjerovatno nakon završenog fakulteta ili tokom master studija“.
„Smatram da je to idealno rješenje, s obzirom na to da volim život u ovoj zemlji, a opet bih mogao da iskoristim prilike koje mi se otvaraju van nje“.
Iako želi da studija u Beogradu Dušan Vujičić planira da se vrati u Crnu Goru.
„Volim ovu zemlju i vjerujem da ovdje ima prostora za napredak, posebno za mlade ljude koji žele da rade i stvaraju. Odlazak je za mene prilika za znanje, kontakte, nova iskustva i razvoj, ali se ne vidim trajno daleko od Crne Gore“.
Za Vladanu Ilić još je rano da razmišlja o budućnosti nakon fakulteta.
„Još uvijek nisam sigrna, ali se nadam da će u Crnoj Gori u budućnosti postojati više prilika za mlade ljude koje interesuju prirodne nauke, i da će više njih dobiti priliku da se vrati“.
Ni Vukašin Ivanović još nije siguran gdje će tačno biti nakon studija.
„Ali volim Crnu Goru i mislim da je važno ostati blizu svog korijena. Ipak, ne zatvaram vrata ni inostranstvu, jer tamo možeš da vidiš i naučiš stvari koje ovdje ne možeš. Mislim da će odluka doći s vremenom, ali gdje god da budem, želim da radim ono što volim i da se osjećam kao kod kuće”.
Život je pred našom vrijednom djecom, budućim studentima, turizmolozima, doktorima, menadžerima, inženjerima…Oni već znaju da je obrazovanje najmoćnije oružje koje mogu upotrijebiti da mijenjaju svijet. To znači i da moraju biti spremni da mijenjaju sebe, svakako na bolje, učeći i na greškama. Sretno im bilo!
