Knjiga “Treća strana ploče” autora Petra Pece Popovića, čuvenog muzičkog kritičara, novinara i publiciste, promovisana je ove nedjelje u Herceg Novom, u organizaciji Gradske biblioteke i čitaonice. O knjizi, ali i o bogatom životnom iskustvu i događajima koji su obilježili muzički, kulturni i politički život u bivšoj Jugoslaviji, pored autora govorio je i urednik izdanja profesor Mihajlo Pantić.
„Treća strana ploče“ posljednja je knjiga u tetralogiji Pece Popovića, koju je objavila Književna opština Vršac, pod Pantićevim rukovodstvom. Pantić je bio i urednik izdanja u kome su sabrane priče o muzičarima, tekstopiscima i autorima bez kojih jugoslovenski roken rol ne bi bio to što jeste.
Prepoznatljiv po šarmu, specifičnom stilu i ogromnoj energiji Peca Popović zahvalan je životu što je bio u prilici da piše o ljudima i onome što se ne može naći na dvije strane ploče:
„Pokušao sam da u jednoj knjizi stavim tekstove o ljudima čiji me talenat i dobrota i čije su me poruke obavezivale da od svojih brojnih nesavršenosti pokušam da budem malo bolji čovjek. Mislim da poznavajući te ljude o kojima pišem u knjizi da sam ja malo bolji nego što je bilo u scenariju. U prvom izdanju knjige bilo je 30 imena iz svijeta muzike iz inostranstva i 23 imena iz zemlje u kojoj sam ja rođen. Na žalost, izdanje je objavljeno u vrijeme korone. Kada je trebalo da izađe drugo izdanje, Mihajlo se saglasio da napišem tekst o ljudima koji su u 11 mjeseci korone umrli, a zaslužuju mjesto u knjizi. Na prostoru bivše Jugoslavije za prvih 11 mjeseci korone su umrla 23 muzičara i jedan političar“, priča Popović.
Rođen je 1947. godine u Beogradu, koji je bio glavni grad velike Jugoslavije i ta činjenica Popovića obavezuje emotivno i moralno, da stigne svuda gdje ga pozovu.
„Svuda gdje sam bio na prostoru bivše Jugoslavije nosim lijepe uspomene. Samo sam jedno neprijatno pitanje imao, da li mi vjerujete? U Rovinju je čovjek ustao i pitao me šta sam ja radio devedesetih godina. Pitao sam ga imate li vremena da saslušate moj odgovor? Kada sam mu ispričao, on je plakao, došao je da mi se izvini. Imam sliku gdje me je zagrlio. Pričao sam tu u Rovinju da sam se te devedetete godine ogradio od rata i iz Igala gdje sam liječio povredu, pobjegao da bih došao u Beograd da promovišemo pjesmu „Mir, mir, brate mir, sa ovim stihom ispod šlema mozga nema“.
Veza Pece Popovića sa Herceg Novim traje dugi niz decenija, posebo sa Institutom Igalo, gdje se liječio godinama, i gdje su mu kako kaže više puta spasili život. Priča o poznanstvu i prijateljstvu sa nedavno preminulom književnicom Bosiljkom Pušić bila je svojevrstan omaž i oproštaj od nje:
„Bosiljka Pušić je gromadna ličnost u kulturi bivše Jugoslavije i novonastalih država. Ona je žena izuzetnog čovjeka kakav je bio Ilija Pušić i njena dva sina su postigla mnogo u svojim profesionalnim karijerama. Kada sam prvi put došao na liječenje u Institut krajem februara 1991. godine u četiti sobe na sedmom spratu su bili profesor Ljuba Tadić, otac Borisa Tadića, moj profesor sociologije sa Filozofskog fakulteta iz 1968. godine. Do njega je bio čuveni Peđa Ristić, arhitekta, umjetnik i crtač. U trećoj sobi je bio Miodrag Bulatović, pisac, predsjendik Udruženja pisaca Jugoslavije, u četvrtoj sobi ja, u petoj Rajko Mitić. I šta se desilo? Jedan dan me na Šetalištu Pet Danica srela gospođa Bosa i pitala – šta msiliš da napravimo Bulatoviću književno veče? Ja kažem-zašto da ne, jeste da uzima puno lijekova, ali hajde. I Bosa mu napravi u sali hotela Plaža, 8.marta na Dan žena, književno veče 1991. Sedam dana kasnije je Bulatović umro u sobi pored mene“.
Knjige Petra Pece Popovića doživjele su pet ili šest izdanja i interesovanje za njih je i dalje veliko.
