Širom svijeta danas seobilježava Međunarodni praznik rada 1. maj u znak sjećanja na oko 40.000 radnika iz Čikaga koji su, tražeći bolje uslove života, stupili u štrajk 1886. godine.
U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) tada je organizovano oko 5.000 štrajkova nezadovoljnih radnika koji su zahtijevali obezbjeđivanje dnevnog radnog vremena od osam sati, odmora i kulturnog uzdizanja.
U Čikagu su 3. i 4. maja izbili sukobi između radnika i policije, bilo je poginulih, a vođe štrajka osuđene su na smrt.
Predstavnici radnika iz cijelog svijeta tri godine kasnije, u Parizu na Drugom kongresu Internacionale, odlučili su da svake godine slave Prvi maj kao međunarodni praznik radničke borbe i solidarnosti.
Od tada radnici svakog 1. maja organizuju priredbe, demonstracije, izlaze na ulice tražeći bolje uslove života i rada. Jedino se u SAD-eu ne slavi 1. Maj, iako je u toj zemlji i osnovan, zbog “straha od crvene aždaje” komunističkih država.
Ovaj praznik u Crnoj Gori, uz dva neradna dana, obilježava se prvomajskim urancima , proglasima u kojiama sindikalne organizacije upozoravaju da je uprkos većim zaradama, penzijama I socijalnim davanjima , sve više siromašnih. Svaki rast nadoknada pojela je inflacija, a radnici i radno sposobni penzioneri rade više poslova za egzistneciju.
Unija slobodnih sindikata navodi da su za pokrivanje troškova sindikalne potrtošačke korpe neoophodne dvije prosječne ili čak tri minimalne zarade. Ukazuju da I dalje mnogi zapsoleni rade berz ugovora, prekovremeno, te primaju dio zarade na ruke.
Unija ovog Prvog maja odaje počast svim hrabrim radnicima i radnicama u Crnoj Gori koji su svojim sindikalnim angažmanom branili, odbranili i unaprijedili prava zaposlenih i koji stoje na braniku dostojanstvenog rada:
“Sve neizvjesniji uslovi rada, uz izazove koje donosi digitalno doba, jačanje krajnje desnice na globalnoj, nerijetko i domaćoj sceni, dominacija agresivnog neoliberalnog kapitalizma i podrivanje građanskih i ljudskih prava i sloboda, opominju nas da se još snažnije, solidarnije i odlučnije moramo boriti protiv demonizacije svih stečenih prava kroz tekovine Prvog maja”
Iz Saveza Sindikata poručuju da nominalni rast zarada ne znači i poboljšanje životnog standrada jer su troškovi života značjano porasli. Posljedice su hronični stres do narušavanje mentalnog zdravlja zaposlenih.
