Pročitah tekst o urbanoj tetovaži pješačkih prelaza u Njegoševoj ulici, pa negdje kasnije i prođoh istom. Uvijek sam tvrdio da se naš identitet može i treba graditi i formirati na našim specifičnostima, i kvalitetima, kojih imamo mnogo. Donošenje mirođija iz svjetskih metropola, kao što je ova urbana tetovaža, ne mora uvijek da bude primjenljivo na naš grad.
Ovakvo grafičko rješenje može imati smisla jedino na površinama koje su namijenjene pogledu i pažnji prolaznima – zidovima, panoima, stubovima ili drugim vertikalnim formama. Tamo poruka ima priliku da bude pročitana i promišljena, a njen sadržaj dobija trajnost i elementarno poštovanje.
Njeno premještanje na asfalt, i to na pješački prelaz, predstavlja ozbiljan promašaj u razumijevanju i prostora i simbolike. Pješački prelaz nije mjesto za poruke o gradu – to je mjesto gaženja, brzog prolaska i funkcionalne upotrebe. U tom kontekstu, riječi koje bi trebalo da predstavljaju identitet grada bivaju doslovno gažene, svakodnevno i bez zadrške. Teško je zamisliti lošiju metaforu.
Ni tehnički aspekt ne ide u prilog ovakvom rješenju. Pješački prelaz, u formi teksta, trpi konstantno habanje, izložen je vremenskim uslovima i intenzivnom saobraćaju, pa je izvjesno da će sve što je ispisano vrlo brzo izblijediti i nestati. Time se poruka dodatno obesmišljava – ne samo da je gažena, već je i kratkog vijeka.
Ako već postoji potreba da se kroz tekst afirmiše grad, onda to mora biti učinjeno na način koji toj poruci daje trajnost, dostojanstvo i prostor da bude doživljena – a ne pretvorena u nešto što se briše pod đonovima i gumama.
Poruka o gradu ne bi smjela da bude nešto preko čega se prelazi, već nešto pred čim se zastaje.
Na kraju, da se niko ne nađe ni prozvan, niti uvrijđen, pitanje za sve nas je – koliko su urbane forme zapadnih metropola primjenljive u jednom mirnom mediteranskom gradiću, kakav je Herceg Novi.
