Iz kompanije „Carine“ DOO reagovali su na tekst objavljen u dnevnom listu „Pobjeda“ 6. septembra, kojeg je preuzeo Novski portal pod nazivom „Ćirović: Raskinuti ugovor sa „Carinama“ i vratiti “Baošiće” u prvobitno stanje“.
Reagovanje je i ovoga puta nesrazmjerno duže od odbjavljenog teksta i prema našem medijskom zakonodavstvu nismo dužni da ga objavimo u cjelosti. Jer, pravo na odgovor podrazumijeva tekst srazmjerne dužine u odnosu na informaciju na koju se reaguje. To bi advokatski tim „Carina“ trebalo da zna. Ipak, odlučili smo se još samo ovoga puta na ustupak, dajući mogućnost investitoru i njegovom advokatskom timu da objasne javnosti svoje argumente oko gradnje plaže u Baošićima.
U reagovanju, znatno dužem od samog teksta, „Carine“ odbacuju kao neodgovorne i neosnovane navode iz mišljenja zaštitnice imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, prema kojima je društvo „Carine” DOO grubo prekršilo ugovorne obaveze, izvodilo radove bez obaveznih saglasnosti i devastiralo obalu i graditeljsko nasljeđe, zbog čega bi ugovor trebalo raskinuti, a lokaciju vratiti u prvobitno stanje.
„Odbacujemo ih ne zato što osporavamo pravo zaštitnice da daje mišljenja u okviru svojih nadležnosti, već zato što izneseno mišljenje počiva na jednoj jedinoj pretpostavci: da je za sve što se na predmetnoj lokaciji dogodilo odgovoran isključivo investitor. Ta pretpostavka apsolutno nije održiva. U svakoj pojedinačnoj fazi ovog projekta, od utvrđivanja uslova javnog poziva, preko odluke Vlade Crne Gore, izdavanja urbanističko-tehničkih uslova, davanja saglasnosti na idejno rješenje i glavni projekat, revizije tehničke dokumentacije, pa do izdavanja građevinske dozvole postupali su nosioci javnih ovlašćenja Crne Gore, uključujući Vladu Crne Gore, resorna ministarstva, organe uprave, jedinicu lokalne samouprave i javno preduzeće. Društvo „Carine” ni u jednoj od tih faza nije donijelo nijedan akt. Ono je podnosilo zahtjeve, dostavljalo dokumentaciju i postupalo po onome što bi mu nadležni organ izdao.
Ako u tom lancu postoji propust, a mišljenje zaštitnice tvrdi da ih ima više, onda je riječ o propustima nosioca javnih ovlašćenja. Teza da posljedice tih propusta treba da snosi jedini učesnik koji nije imao nikakva javna ovlašćenja, i koji je uložio više miliona eura oslanjajući se na akte tih istih organa, pravno je neodrživa i za investicioni ambijent Crne Gore poražavajuća.
I. NEBLAGOVREMENOST UPRAVE I POSLJEDICE KOJE ZAKON ZA NJU VEZUJE
Središnji prigovor iz mišljenja jeste da konzervatorski uslovi nijesu bili uzeti u obzir prilikom izrade tehničke dokumentacije. Iz same hronologije koju zaštitnica navodi proizlazi, međutim, nešto sasvim drugo.
Opština Herceg Novi obratila se Upravi za zaštitu kulturnih dobara radi izdavanja konzervatorskih uslova 6. juna 2023. godine, a zahtjev je Upravi zaprimljen 8. juna 2023. godine. Urbanističko-tehnički uslovi izdati su 22. juna 2023. godine. Konzervatorski uslovi doneseni su tek 30. avgusta 2023. godine, osamdeset i tri dana nakon prijema zahtjeva.
Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata („Sl. list CG”, br. 64/17, 44/18, 63/18, 11/19 i 82/20), koji je bio na snazi u to vrijeme, na ovu situaciju odgovara nedvosmisleno:
§ organ nadležan za zaštitu kulturnih dobara izričito je svrstan u organe za tehničke uslove (članom 5 tačkom 16);
§ urbanističko-tehnički uslovi sadrže uslove i mjere zaštite nepokretnih kulturnih dobara i njihove zaštićene okoline (član 55 stav 1 tačka 8). Dakle, mjesto konzervatorskih uslova jeste unutar UT uslova, a ne pored njih, a još manje nakon izdavanja istih;
§ ako organ za tehničke uslove ne dostavi uslove u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva, smatraće se da je saglasan sa urbanističko-tehničkim uslovima utvrđenim planskim dokumentom (član 74 stav 8).
Rok od 15 dana istekao je 23. juna 2023. godine. Uprava se u tom roku nije izjasnila. Zakonska posljedica njenog ćutanja nastupila je po sili zakona i ne zavisi ni od čije naknadne ocjene: smatra se da je Uprava saglasna za uslovima koji su dati u planu, a koji ne sadrže konzervatorske uslove. Uslovi doneseni 30. avgusta 2023. godine, više od dva mjeseca nakon isteka zakonskog roka, nijesu mogli postati sastavni dio urbanističko-tehničkih uslova koji su do tada već bili izdati.
Zaštitnica u svom mišljenju konstatuje da rok „nije ispoštovan” — ali taj nalaz usmjerava prema Opštini, a ne prema organu koji rok nije ispoštovao. Tačno je da su UT uslovi izdati jedan dan prije formalnog isteka roka. Ta okolnost, međutim, ničim nije uskratila Upravi mogućnost da postupi: Uprava se nije oglasila ni tog dana, ni sljedećeg, ni deset dana kasnije, nego tek nakon osamdeset i tri dana. Propust u radu dva organa javne vlasti — jednog koji je akt izdao dan ranije i drugog koji se nije izjasnio ni dva mjeseca kasnije — ne može se, ni po kojem pravnom osnovu, pripisati investitoru, koji u toj fazi postupka nije bio ni stranka.
II. KONZERVATORSKI PROJEKAT I ŠTA ZAKON ZAISTA PROPISUJE
Mišljenje zaštitnice imovinsko-pravnih interesa Crne Gore koje je objavljeno tj. prepričano u predmetnom članku se zasniva i na tvrdnji da konzervatorski projekat nije izrađen, te da bez njega nije bilo uslova za izdavanje građevinske dozvole.
Zakon o zaštiti kulturnih dobara („Sl. list CG”, br. 49/10, 40/11, 44/17 i 18/19) na ovo pitanje takođe odgovara izričito, i to na način koji tvrdnju iz mišljenja nedvosmisleno isključuje:
Naime, u odredbi iz člana 103 stav 3 ovog zakona propisano je da je za nepokretno kulturno dobro za koje je neophodna prijava građenja, odnosno građevinska dozvola u skladu sa zakonom kojim se uređuje planiranje prostora i izgradnja objekata, konzervatorski projekat jeste idejni i glavni projekat izrađen u skladu sa zakonom.
Dakle, ne postoji nikakav poseban, dodatni dokument koji je društvo „Carine” propustilo da izradi. Idejno rješenje i glavni projekat, izrađeni u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima (član 73 stav 2 Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata) i podvrgnuti obaveznoj reviziji kojom se upravo provjerava njihova usklađenost sa tim uslovima (član 81 stav 2 istog zakona), po samom zakonu jesu konzervatorski projekat.
Uz to, odredba iz člana 102 stava 2 Zakona o zaštiti kulturnih dobara propisuje da Upravа konzervatorske uslove za takve objekte izdaje na zahtjev organa nadležnog za izdavanje urbanističko-tehničkih uslova — dakle, pribavljanje tih uslova zakonska je obaveza organa, a ne investitora dok istovremeno odredba iz člana 103 stav 7 propisuje da se saglasnost na konzervatorski projekat daje na zahtjev vlasnika, odnosno držaoca kulturnog dobra, ili privrednog društva koje vrši reviziju tehničke dokumentacije, odnosno organa nadležnog za izdavanje građevinske dozvole.
Investitor, dakle, ni po jednoj od ovih odredaba nije nosilac obaveze koju mu mišljenje pripisuje.
III. ODLUKA VLADE CRNE GORE
Mišljenje o kojem izvještava Pobjeda u potpunosti izostavlja ono što je za ocjenu ovog predmeta možda najvažnije — sadržinu Odluke Vlade Crne Gore o davanju u zakup investicionih kupališta broj 11-011/25-1499/3 od 30. aprila 2025. godine.
Prvo, tom odlukom konzervatorski uslovi inicijalno nijesu bili predviđeni; uneseni su naknadno.
Drugo, i za nas neuporedivo važnije: istom odlukom Vlade Crne Gore na predmetnoj lokaciji dozvoljeno je nasipanje površine od 10.960 m². Riječ je o aktu najvišeg organa izvršne vlasti, koji su, pored predsjednika Vlade, potpisali i nadležni ministri, među kojima i ministar pomorstva i saobraćaja.
Nasipanje površine od gotovo jedanaest hiljada kvadratnih metara morske obale nije tehnički detalj. Ono je, po prirodi stvari, neodvojivo od pomjeranja linije mora. Ako je isti državni aparat jednim aktom dozvolio nasipanje te površine, dok niži organ vlasti drugim aktom postavio uslov da se linija mora ne smije pomjerati, onda protivrječnost ne postoji u postupanju investitora, već unutar akata Crne Gore, i nastala je prije nego što je investitor uopšte izabran.
IV. GRAĐEVINSKA DOZVOLA, STEČENO PRAVO I PRAVNA SIGURNOST
Građevinska dozvola broj 02-3-332-UPI-2993/2025 od 13. januara 2026. godine na snazi je i proizvodi pravno dejstvo. Ona nije poništena, ukinuta niti stavljena van snage. Posljedično, radovi izvedeni u granicama njome utvrđenog obima ne mogu se kvalifikovati kao nezakoniti — to su, više puta, u svojim nadzorima potvrdile i nadležne inspekcije.
Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata u odredbi iz člana 26 stav 3 sam definiše šta je stečeno pravo: to je, između ostalog, pravo stečeno po osnovu važeće građevinske dozvole.
Zakonodavac je, dakle, izričito prepoznao i zaštitio poziciju u kojoj se društvo Carine nalazi.
Prihvatanje logike da se izvedeni radovi mogu naložiti na uklanjanje dok je dozvola na osnovu koje su izvedeni i dalje na snazi značilo bi tri stvari istovremeno: negiranje instituta stečenog prava, negiranje pravnog dejstva pravosnažnih upravnih akata i uspostavljanje pravila po kojem investitor ne može da se pouzda ni u jedan akt koji mu izda država. Nijedan evropski pravni poredak, pa ni crnogorski, na takvom pravilu ne može počivati. Ako se u ovom predmetu ono ipak primijeni, argument sile nadvladaće argument prava — a cijenu neće platiti samo jedno privredno društvo, nego svaki budući ulagač u Crnoj Gori i ultimativno Crna Gora.
V. O RASKIDU UGOVORA
Ugovor o zakupu, odnosno korišćenju morskog dobra u znatnoj je mjeri izvršen. Društvo „Carine” ispunilo je svoje obaveze, sprovelo je propisani postupak, pribavilo svu dokumentaciju koju su nadležni organi tražili i izdali, i izvelo radove u skladu sa važećom građevinskom dozvolom.
Osnovno je pravilo obligacionog prava da strana koja je odgovorna za razlog neispunjenja ne može zahtijevati raskid ugovora zbog neispunjenja, niti se u odnosu na taj razlog može postavljati kao savjesna ugovorna strana. U konkretnom slučaju, saglasnost na idejno rješenje i na glavni projekat dalo je upravo javno preduzeće sa kojim je ugovor zaključen.
Poziv tom preduzeću da sada raskine ugovor zbog dokumentacije na koju je samo dalo saglasnost nema uporište ni u ugovoru ni u zakonu, i predstavlja traženje od jedne ugovorne strane da se pozove na sopstveni propust kao na osnov za raskid.
VI. UNESCO JE PREKO NOĆI POSTAO NEVAŽAN
Sve do prije mjesec dana, gotovo nijedno obraćanje javnosti u vezi sa ovom lokacijom nije prošlo bez pozivanja na UNESCO. Zahtjevi za obustavu radova i za vraćanje kupališta u prvobitno stanje upravo su na tome bili utemeljeni.
Nakon što u konačnoj odluci Komiteta za svjetsku baštinu Baošići i predmetno kupalište nijesu pomenuti, UNESCO je iz argumentacije naprosto uklonjen, a mjesto tog argumenta zauzeli su drugi. Pravna ocjena ne može zavisiti od toga koji je argument u datom trenutku raspoloživ.
VII. PITANJA KOJA OSTAJU BEZ ODGOVORA
Uz puno uvažavanje funkcije zaštitnice imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, javno postavljamo sljedeća pitanja:
§ Da li je zaštitnici poznato da konzervatorski uslovi, po članu 55 stav 1 tačka 8 Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata, moraju biti sastavni dio urbanističko-tehničkih uslova, te da po članu 74 stav 8 istog zakona propuštanje roka od 15 dana proizvodi zakonsku pretpostavku saglasnosti organa za tehničke uslove?
§ Da li je zaštitnici poznato da je, po članu 103 stav 3 Zakona o zaštiti kulturnih dobara, konzervatorski projekat za objekat za koji je neophodna građevinska dozvola upravo idejni i glavni projekat izrađen u skladu sa zakonom?
§ Da li je zaštitnici poznato da se, po članu 102 stav 2 istog zakona, konzervatorski uslovi izdaju na zahtjev organa nadležnog za izdavanje urbanističko-tehničkih uslova, a ne na zahtjev investitora?
§ Da li je zaštitnica imala uvid u odluku Vlade Crne Gore kojom je na predmetnoj lokaciji dozvoljeno nasipanje površine od 10.960 m²? Ako jeste, bilo bi značajno da objasni javnosti na koji je način moguće nasuti gotovo jedanaest hiljada kvadratnih metara obale, a istovremeno zadržati postojeću liniju mora?
§ Da li je zaštitnici poznato da je urbanističko-tehničke uslove, među ostalima, potpisao i ministar pomorstva i saobraćaja? Ako jeste, nije li bila obaveza upravo tog resora da već u fazi izdavanja urbanističko-tehničkih uslova ukaže na postojanje objekta sigurnosti plovidbe i na sadržinu pomorskih karata?
§ Ako se pod devastacijom podrazumijeva izvođenje radova neposredno uz zaštićenu zonu, kako se taj pojam odnosi prema odluci Vlade Crne Gore kojom su ti isti radovi izričito dozvoljeni?
Sve prethodno navedeno otvara ključno pitanje: u čijem je interesu da se jednoj kredibilnoj kompaniji koja već 35 godina posluje s uspjehom i u svemu u skladu sa zakonom, stičući time najbolju poslovnu reputaciju među partnerima, saradnicima i zaposlenima, nanosi nepopravljiva šteta i zbog čega se, suprotno fundamentalnom načelu pravne sigurnosti, zadire u zakonito stečena prava Carina, koja su utemeljena na važećoj građevinskoj dozvoli? Uprkos ovom nastojanju upitnih motiva i uprkos svemu što je prethodno navedeno a što potvrđuje da je društvo „Carine” DOO najmanje odgovorno za nastalu situaciju, ono je više puta do sada javno pozivalo nadležne na dijalog u kojem bi se ova situacija rješavala na način kojim se u najvećoj mogućoj mjeri štiti javni interes, ne dirajući pri tome u stečena prava kompanije „Carine“ DOO.
Nažalost, do dana sastavljanja ovog odgovora nikada ni jedan jedini predstavnik bilo kojeg nosioca javnih ovlašćenja, od onih koji su učestvovali u bilo kojoj fazi ovog postupka, nije odgovorio na ovaj poziv i pokazao spremnost za nalaženje ovakvog rješenja.
VIII. ZAKLJUČAK
Ističemo da navodi izneseni u ovom reagovanju nijesu ni proizvoljni ni improvizovani. Društvo „Carine” DOO angažovalo je međunarodni advokatski tim, koji je svaku od pravnih okolnosti obrađenih u ovom tekstu, od dejstva propuštanja roka za izdavanje konzervatorskih uslova, preko zakonske kvalifikacije idejnog i glavnog projekta kao konzervatorskog projekta, do pitanja stečenog prava, dejstva važeće građevinske dozvole i uslova pod kojima se ugovor može raskinuti, razmotrio i o njima sačinio obrazloženo pravno mišljenje. Ta mišljenja stoje nam na raspolaganju i spremni smo da ih, na zahtjev nadležnih organa Crne Gore ili u okviru bilo kojeg postupka koji se povodom ove lokacije vodi, dostavimo pojedinačno, za svaku spornu okolnost navedenu u ovom reagovanju. Ovo ne navodimo kao argument snage već znanja, razuma i struke, odnosno kao poziv da se o ovom predmetu raspravlja na osnovu pravnih argumenata, uz obostrano iznošenje stručnih stavova i njihovo provjeravanje, a ne na osnovu jednostranih ocjena iznesenih u javnost sa pozicije sile.
Društvo „Carine” DOO nije protivnik zaštite kulturne baštine Crne Gore niti osporava javni interes zaštite područja Kotora. Ono je učesnik javnog poziva koji je raspisala Crna Gora, izabrani ponuđač po uslovima koje je Crna Gora utvrdila, i investitor koji je postupao po aktima koje su izdali organi Crne Gore i uz njihovu saglasnost.
Zaustavljanjem projekta društvu je već nanesena višemilionska šteta, koja svakim danom raste i koja je, u dijelu koji se odnosi na propuštenu realizaciju u planiranom vremenskom okviru, a još više posljedicama koje mogu nastati po ovu kompaniju, nenadoknadiva.
Ukazujemo, sa punom ozbiljnošću, da bi dalje postupanje kojim se nastavlja sa nalozima zasnovanim na pretpostavci nezakonitosti akta koji je i dalje na snazi, otvorilo pitanje imovinske odgovornosti Crne Gore u iznosu koji nesrazmjerno prevazilazi bilo koji interes koji se takvim postupanjem želi zaštititi.
Ostajemo spremni da sa svim nadležnim organima, u dobroj vjeri i uz punu dokumentaciju, razmotrimo svako rješenje koje istovremeno uvažava zaštitu kulturnog dobra i zakonito stečena prava investitora“, kaže se na kraju reagovanja Privrednog društva „Carine“.
