Povodom intervjua direktorice Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore, dr Petre Zdravković, objavljenog na portalu Novski.me 12. jula 2026. godine, pod naslovom „Petra Zdravković: Slučaj Baošići važan i za međunarodni kredibilitet Crne Gore“, reagovala je kompanija “Carine”. Prenosimo reagovanje integralno:
“Iz izjava gospođe Zdravković moglo bi se steći utisak da je država u slučaju Baošići odnijela svojevrsnu pobjedu – da su institucije djelovale odlučno i da je sistem zaštite kulturnih dobara pokazao svoju snagu. Međutim, kada se stvari sagledaju objektivno i bez selektivnog prikazivanja činjenica, jasno je da je riječ upravo o suprotnom: o porazu pravne države kakav se, koliko je nama poznato, nije dogodio decenijama u Crnoj Gori.
Slučaj Baošići je, naime, slučaj bez presedana. Riječ je o investitoru koji posjeduje urednu, pravosnažnu i zakonitu građevinsku dozvolu broj 02-3-332-UPI-2993/2025, koju je izdao Sekretarijat za urbanizam i građevinsku inspekciju Opštine Herceg Novi, u zakonom propisanoj proceduri, a kome je rješenjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara – donesenim, kako smatramo, uz značajno prekoračenje zakonskih ovlašćenja tog organa – naloženo da obustavi radove na koje ga upravo ta ista država, kroz važeću građevinsku dozvolu, izričito ovlašćuje, te da sve što je do sada izgrađeno vrati u prvobitno stanje.
Ne postoji, koliko nam je poznato, presedan u novijoj istoriji Crne Gore da državni organ, van sudskog postupka i prije pravosnažne odluke nadležnog suda o zakonitosti sopstvenog akta, od investitora sa važećom dozvolom zahtijeva rušenje i vraćanje u prvobitno stanje već izvedenih, dozvoljenih radova.
U navedenom intervjuu, gospođa Zdravković kao motiv postupanja Uprave navodi saradnju sa UNESCO-om, odnosno instrukcije UNESCO-a u vezi sa zaštitom područja na kojem se nalaze hotel i plaža kompanije Carine. Ovakvo obrazloženje, prema našim saznanjima, nije tačno, iz sljedećih razloga.
Prvo, Uprava za zaštitu kulturnih dobara je sama radila na dokumentu kojim su razrađeni urbanistički parametri za izgradnju predmetnog hotela sa kupalištem, a gospođa Zdravković je te parametre lično potpisala.
Drugo, u trenutku izdavanja građevinske dozvole nije postojao nijedan dokument UNESCO-a, objavljen ili predstavljen javnosti, u kojem se lokacija Baošići navodi kao negativan primjer ili kao primjer koji dovodi u pitanje zaštitu ovog područja od strane UNESCO-a.
Treće, ni u trenutku donošenja rješenja Uprave za zaštitu kulturnih dobara kojim se kompaniji Carine nalaže obustava radova i vraćanje prostora u prvobitno stanje nije postojao nijedan dokument UNESCO-a, objavljen ili predstavljen javnosti, u kojem se lokacija Baošići navodi kao negativan primjer ili kao primjer koji dovodi u pitanje zaštitu ovog područja od strane UNESCO-a.
Treba li posebno podsjećati da je upravo Uprava za zaštitu kulturnih dobara u novinama Pobjeda od 06. jula 2026. navela da je UNESCO o slučaju Baošići saznao od treće strane. Naravno, iz samo Upravi poznatog razloga nikada nije rečeno od koje tačno treće strane i kojim putem.
Nezavisno od navedenog, ukazujemo i na to da UNESCO ne izdaje naloge o poništavanju pojedinačnih građevinskih dozvola. Preporuke ove organizacije, odnosno Komiteta za svjetsku baštinu, sistemskog su karaktera i upućene su državi kao cjelini, a ne pojedinačnim investitorima.
Sama gospođa Zdravković u intervjuu potvrđuje da su Studija zaštite kulturne baštine i Plan upravljanja tek nedavno, izmjenama Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, postali zakonom propisana obaveza. To znači da u trenutku izdavanja građevinske dozvole kompaniji Carine ovi instrumenti nijesu predstavljali zakonski uslov.
Ukoliko je zabrinutost UNESCO-a zaista bila opravdana, na državi je bilo da je adresira prije izdavanja građevinske dozvole, a ne da naknadno teret sopstvenog propusta prebacuje na investitora koji je postupao u dobroj vjeri, oslanjajući se na važeći upravni akt.
Pozivanje na UNESCO, u svakom slučaju, ne sanira niti opravdava nezakonitost konkretnih rješenja Uprave za zaštitu kulturnih dobara kao pojedinačnih akata donesenih uz prekoračenje ovlašćenja nadležnog organa.
Zbog čega je onda Uprava donijela navedena rješenja, prepuštamo javnosti da procijeni. Mada je odgovor prilično jasan i sa zaštitom kulturnih dobara nema apsolutno nikakve veze.
Konačno, gospođa Zdravković je ovim intervjuom prvi put javno potvrdila da upravni postupci protiv kompanije Carine nijesu okončani, odnosno da rješenja Uprave nijesu pravosnažna. Time se javnosti nameće i sljedeće pitanje: zbog čega onda Uprava toliko insistira na izvršenju rješenja za koje je i sama svjesna da nije pravosnažno, i zbog čega ne pristaje na odlaganje izvršenja do pravosnažnosti? I to pitanje prepuštamo javnosti da razmotri, svjesni da će javnost uvidjeti da ni odgovor na ovo pitanje sa zaštitom kulturnih dobara nema apsolutno nikakve veze.
Mišljenja smo da je ovdje riječ o zloupotrebi medija od strane gospođe Zdravković sa ciljem vršenja medijskog pritiska na Vrhovni sud Crne Gore, koji upravo odlučuje po žalbi kompanije Carine na rješenje Upravnog suda, u nadi da će donijeti jednako nezakonitu odluku kao organi koji su ranije odlučivali u ovom predmetu. Isti pritisak već dva mjeseca se konstantno vrši i na Upravni sud, pred kojim se vode postupci po tužbama kompanije Carine, kao i na organe Opštine Herceg Novi u cilju uticanja na poništaj građevinske dozvole, koja je, ponavljamo, izdata u skladu sa zakonom i i dalje je pravosnažna i punovažna.
Pritisak na medije u cilju daljeg pritiska na sudove i državne organe nedopustiv je u svakom društvu zasnovanom na vladavini prava.
Upravo je to razlog zbog kojeg ovaj slučaj predstavlja poraz, a ne pobjedu, pravne države. Ukoliko državni organ može, pozivajući se na međunarodni ugled ili pritisak međunarodnih institucija, da mimo sudske odluke i uz prekoračenje sopstvenih ovlašćenja ospori pravnu sigurnost pravosnažne dozvole, onda nijedan investitor u Crnoj Gori više ne može biti siguran da će dozvola koju je zakonito pribavio biti poštovana. To je pitanje koje nadilazi slučaj Baošići i tiče se povjerenja u pravni sistem Crne Gore u cjelini.
Kompanija “Carine” ostaje pri stavu da se ovaj spor mora riješiti isključivo pred nadležnim sudom, pred kojim je postupak povodom zakonitosti rješenja Uprave za zaštitu kulturnih dobara još uvijek u toku. Do donošenja pravosnažne sudske odluke, svako predstavljanje ovog slučaja kao okončane „pobjede“ države predstavlja, netačno predstavljanje činjenica javnosti”, zaključuju u reagovanju iz kompanije “Carine”.
