Ova subota je poseban dan za bratstvo Samardžića koji se okupljaju na desetom saboru, na Krivošijama i Dragalju. Začiniće ga jedna ljubavna pjesma i priča Zeleničanke i Novljanke Natalije Preočanin Samardžić. Ona živi u Beogradu, radi skoro 30 godina u zdravstvu, nagrađivana je za svoj profesionalani, etički rad, ali Natalija je odavno prepoznata kao poestska duša Boke, koja piše stihove inspirisane rodnim domom i Crnom Gorom.
Sa Kriivošija je njen suprug, kompozitor, Branislav Samardžić, koji je za tradicionalni sabor Samardžića komponovao a Natalija napisala pjesmu „Od loze Samardžića“.
„Ta pjesma je za mene više od pjesme. Govori o jednom porodičnom zapisu, istorijskoj priči i istini. Želim odu da posvetim cijelom rodu Samardžića. Imala sam veliku potrebu i odgovornost da ta pjesma ugleda svjetlost dana. Velika mi je olakšica bila što mi je suprug kompozitor, koji je autor muzike. Poslije 110 godina mislim da sam prababau i prađeda svog supruga nagradila jednom lijepom pjesmom, istakla njihovu dobrotu, poštenje“, kazuje nam Natalija.
A priča ide ovako:
„Lijepu Maru, prabababu mog muža, su obećali bogatom pomorcu. Ali, Mara je voljela Aćima Samardžića. Mara je odlučila da posluša svoje roditelje. Ali, mudro, kao i svaka Crnogorka, udala se,otišla u novi dom. Brak je trajao samo do poslije svadbenog ručka. Jer, Mara se sa Aćimom dogovorila. Došao je sa svitom Samardića na konjioma pod prozor. Mara je iskočila i rekla: “Udavajte koga god hoćete, odoh ja za mog Samardžića“.
I kako bi ženu poput Natalije, sa lijepim bokeškim emocijama, mogla da ne inspiriše takva ljubava priča?
Ovoj su prethodile mnoge druge pjesme, pisane i za poznate, legendarne izvođače , poput Zorana Kalezića, za koga je napisala i posljednju pjesmu koju je otpjevao.
„Prije 30 godina sam napisala „Šta će meni vino“,a kada sam čula daje bolestan napisala sam za Irenu, on je dopisao jednu strofu, pa smo se kao autori zajedno potpisali.Ono što mene u Boki najviše inspiriše, pored ove ljepote koja nas okružuje, prirodnog wellnesa, sunca, neba i mora,to su ljudi iljudske sudbine. Uvijek kada dođem u Boku i u svoju rodnu Zeleniku uvijek se trudim da za Beograd ponesem jednu dobru priču ili jednu dobru pjesmu“.
Natalija je prije par godina inicirala i postavljanje spomen klupe u Zelenici gdje su se okupljali od osnivanja članovi čuvenog ansambla Bokelji. Kaže da je to tek početak da se oduži za ono što su Bopkelji stvarali u muzici, ali i svojoj rodnoj Zelenici da pokaže ogromnu ljubav.
„Ove godine ću na festivalu „Ohridski trubaduri“ imati jednu pjesmu i osjećaću se ne samo kao predstavnica Zelenike i Herceg Novog, nego i Crne Gore. Nataša Alimpić će izvesti pjesmu za koju sam napisaltekst, moj suprug Branislav je napisao muiziku. Pjesma je inspirisana životima mnogih zeleničkih djevojaka. Zove se „Vera“, ima jaku poruku i presrećna sam što je ušla u uži izbori što će biti na Ohridskom festivalu.
Jedna njena pjesma „Htio, mog’o ili mor’o“ je takođe jako popularna, među novijim, isto insprisana Crnom Gorom. Nju je napisala prije 20 godina. Stajala je u fioci, ali, kako priča, Zoran Kalezić je obavezo da mora da nađe jaku i dostojanstvenu ženu da tu pjesmu, prožetu crnogorskim melosom i energijom, izvede. Izabrala je Olju Karleušu , „koja je prepoznala snagu zaljubljene žene“.
Na Biseru Jadrana u Tivtu ove godine pjesma „Dome moj, Boko moja“ otvorila je festival, a nju je upravo napisla Natalija.
Voljela bi našasagovornica da posljednja pjesma „Od loze Samardžića“ zaživi, jer ima snagu i dobru pouku:
„Svi treba da se prizemimo, da razmislimo, da se više poštujemo, ne moramo da se volimo,“ priča Natalija.
„U pjesmi blagosiljem majku koja je rodila mog supruga,što je poruka svakoj ženi i muškarcu. Moramo se vratiti nekim starim vrijednostima“.
Očekuje da “Od loze Samardžića“ bude hit. Na Dragalju će biti izvedena u sklopu svečanog programa, a Nataša Alimpić će je pjevati u crnogorskoj nošnji. Iz KUD-a Ilija kIšić uvijek izađu u susret i pozajme nošnju.
„Kada smo snimali spot na Dragalju bilo je preko 40 stepeni. Kako su Nataša i glumci obukli crnogorsku nošnju više nisu htjeli da je skinu. Stvarno ima nešto čarobno u našoj nošnji u našoj kulturi.Mi smo narod sa bogatom kulturnom baštinom i treba to da potenciramo.
