„Ja sam novi Novljanin sa ponosom. Jasno, ako me Novi primi. Ja sam Novi primio itekako i neobično mi je drago!“
Tako nam se predstavio u veoma prijatnom prednovogodišnjem razgovoru, umjetnik, ilustrator, karikaturista, Srećko Gall.
Rođeni Zagrebčanin, potom Parižanin, pa Njujorčanin punih 50 godina, Serge Srećko Gall je odnedavno stanovnik Herceg Novog.
„Imao sam sreću da sam se dosta motao po svijetu i od svega ovaj zalazak sunca u Novom mi je sada najljepši. Došao sam u te godine da čovjek ima vremena da se malo okrene i pogleda otraga šta je prošao i vidio. A Novi je blagostanje i dar. Kad se ujutru probudite, izađete na terasu, a ono zaliv Boke, sunce izlazi, more miriše, čempresi, palme, stare crkve, tvrđave…Što će ljepše?“
A ljudi? Za Srećka su Novljani krasni i kaže da ih jako voli i uopšte Crnogorce.
„Novi je kosmpolitski grad, tu nalazim prijatelje iz čitavog svijeta. Jako je otvoren i to me podsjeća na Njujork, gdje sam živio 50 godina. Jedino što mi fali je više crnaca i više žutih. Kao što mi fali neki dobar japanski restoran. Poželim koji put i dobar kineski restoran. Ali, sreća je što je Novi otvoren, prijatan, ljubazan, darežljiv. Sjećam se jednom u Americi Dona Sayer sa TV-a me pitala- Kakav je Njujork prema meni, kakva je Amerika prema meni? Kazao sam: Jednako dobra koliko sam ja prema njoj. Tako je isto i Novi onakav kakav sam ja prema njemu“.
Sudbina ga dovela u Herceg Novi
Ne treba biti samo u ovom trenutku i ponašati se kao da ništa drugo ne postoji. Trenutak je važan da spoznamo da smo tu i sada, ali isto tako da isti čas vdimo da postoji nešto puno dalje, priča Srećko Gall koga je sudbina dovela u Herceg Novi.
„Sve je to sudbina. Vjerujem da su sve stvari odavno unaprijed određene, a mi idemo po nekakvom toku i slijedimo ih. Imamo ideju, iluziju tog izbora. Imao sam izvanrednu suprugu Mirjanu Živković, kasnije Gall, koja je bila filmska rediteljka. Završila je Filmsku akademiju u Beogradu kod Saše Petrovića. Radila je na sarajevskoj televiziji. Došla je u Njujork kao stipendista, tamo smo se upoznali i vjenčali. Imamo dvoje djece. Njeni roditelji su imali stan u Herceg Novom. Ona je s djecom godinama dolazila u Herceg Novi. Ja sam počeo dolaziti posljednjih pet godina i čim sam vidio Herceg Novi, rekao sam: „Daj da tu živimo. Dosta je Amerike“.
Ali, majke su puno više vezane za djecu nego očevi, pa je Mirjana Gall htjela biti u Americi pola godine gdje im rade sin i ćerka, a pola godine ovdje.
„U septembru bismo se vraćali u Ameriku, a meni je bilo žao, jer je ovdje tada predivno. Prošle godine Mirjana se iznenada razboljela i umrla. Posliije toga sam odlučio da dođem. Ovo je moja prva zima u Herceg Novom i najljepša koje se sjećam u životu. Sunčano, toplo, nezamislivo. Sreo sam prijatelje koji se kupaju“, priča Srećko kome je i jedan od prijatelja hercegnovski umjetnik Goran Vukčević.
Voli kad dođe negdje da ga niko ne zna
Na našim prostorima nije mnogo poznat rad ovog vrsnog i svestranog stvaraoca, koji nikada nije prestao da radi i koji je decenijama znao i da sačuva svoju privtanost.
„Počeo sam crtat’ kao mali, a sad crtam kao stari. Dnevnik mog postojanja je u tom radu. Od crtanja kredom po ulici, jer sam živio u jednoj maloj ulici u Zagrebu, do Zrinjevca. Nije bilo prometa, pa sam mogao crtati kredom po ulici. Onda su se ljudi skupljali, gledali te crtarije, bitke, partizane, Njemce, kauboje, Indijance, vitezove, ratove…Kada sam imao 16 godina , moja sestra koja je završila Likovnu akademiju u Zarebu, Biserka Gall, vidjela je kada sam počeo crtati karikature. Rekla je da je to genijalno i da treba više da idem u tom smjeru. Jer, do tada sam crtao samo stripove. Tako sam otišao u Studentski list u Zagrebu sa svojim crtarijama. Nisu me toplo primili i ohrabrili. U to vrijeme imao sam stil Oto Rajzingera, poznatog zagrebačkog karikaturiste. To je bila čista imitacija“.
Urednici su ga tada, prije 60 godina, upozorili da mu neće ništa štampati dok ne nađe svoj stil. Tri godine kasnije Srećko je došao je sa novom serijom crteža i karikatura.
„Kod nas zapravo ne postiji adekvatan izraz za ono šta ja radim. Radim cartoons. To nisu karikature, portreti ljudi prikazanih na smiješan način. U Americi kartunsi mogu biti politički, religiozni, seksualni, koji na smiješan ili čak ozbiljan način pričaju o problemima kroz crtež. Volio bih da se naš riječnik obogati za u riječ kartuns“, priča Srećko.
Njegov stvaralački svijet ispunile su brojne samostalne i grupne izložbe, slika, crteža, karikatura, ilustracije časopisa i publikacija… Ove godine sprema veliku izložbu u Zagrebu, u Muzeju moderne umjetnosti, a organizator je Branko Frančeski.
„Tu će biti moj posljednji projekt na kom sada radim, autobiografija kroz oblik stripa, grafik art novel. Ali to je više od toga. Zanima me vizuelni slikarski umejtnički dio. Nije to samo nabrajanje događaja, nego itekako pažljivo izrađen svaki crtež od Zagreba, Pariza, Njujorka do Novoga. Novi krajnje inspirirajuće djeluje. Nisam ni sanjao da je to moguće. Vidjećemo kako će proći“
Autobiografska publikacija se sprema za štampu. U Zagrabu će biti priređen veliki katalog. Tu gdje je počeo da stvara krug se na neki način zatvara, ali iz Herceg Novog, gdje su za stvaranje idealni uslovi, napominje Gall.
„Ljubaznost je moja religija“
Našeg sagovornika pitamo što je to ključno što ga je život naučio.
„Meni je najvažnije da čovjek bude ljubazan i prijatan. To mi je osnov postojanja. Dalaj Lama veli: „Kindness is my religion“, „Ljubaznost, prijateljstvo je moja religija. Saglasan sam s njim. Vjerujem da je to i put kojim idem i na kojem ostajem. Postoji i drugačiji način da se riješavaju teškoće, bez ljutnje. Želim svima da budu ljubazni, prijatni, da vole. Ljubav je osnov svega. Bez ljubavi , saosjećanja, razumjevanja sve je besmisleno“, poručuje Sergo Srećko Gall.
Shvatamo da smo imali i privilegiju što je pričao za Novski portal, s obzirom da voli anonimnost, jer važan je, kako kaže njegov rad, a ne on. On je nevažan. Priznaje da je prije ovog razgovora kazao sebi: „Ovo je kao za New York Times“ .
Ostajemo još malo dok nam pokazuje svoje crtaže, karikature koje je radio za novine. Jedna karikatura je štampana 1963. u zagrebačkom Studentskom listu i osvojila je seriju medalja. Prošla je i u „The New York times“-u, a te godine je Srećko osvojio i prvenstvo Hrvatske u džudou.
Listamo karikature koji se odnose na socijalistički realizam, Praško proljeće i dramatičan proces oslobađanja Čehoslovačke od totalitarizma, iz 1968. godine. Tu je i vrijeme fiskalne krize 1975, Manhatttan koji tone , pa 2001. godina i napad na Svjetski trgovinski centar, kriminal u Njujorku koji je anoniman, a jedino što znamo su žrtve. Onda i period kada je Ford rekao Njujorku „Krepaj“, pa je Srećko nacrtao prosjački šešir i u njega stavio čitav Njujork. Tu je i karikatura o životinjama.
Ipak, glavni izvor prihoda našem sagovorniku bili su časopisi Penthouse i Playboy. U prvom je nekoliko godina bio vodeći karikaturista. No, nije odustajao ni od slikarstva. Za jednu od velikih samostalnih izložbi šest mjeseci je pripremao triptih, tri velike slike, od kojih je jedna „Konji“, ulje na platnu, metar i po sa 2 i po metra, sa naslikanih 108 konja iz 1980. godine. To je, kako nam priča dok pokazuje sliku, za njega esencija daonizma.
Ilustrovao je 20-tak knjiga, a među njima, u vrijeme korone „Santa in a Snow Globe“.
Buduća autobiografska publikacija „Balkasnko kolo“, nastaje zapravo iz crteža 1974. godine „Moja autobiografija, mojih 27 godina“ , koji će biti naslovnica.
Herceg Novi je , bez sumnje, dobio izuzetnu ličnost, svjetskog stvaraoca, pravog umjetnika kritičara svoga vremena, koji je zavolio njegovo kosmpolitsko biće i ostao.
Rada Đaković
