Gojaznost je složena interakcija različitih faktora, za različite ljude, u različitim zemljama i kulturama, te univerzalna strategija za svaku osobu nikada neće biti rješenje. Ipak, da su sve više pogođeni mladi, najviše zato što se o gojaznosti kao bolesti ne priča i što toga nisu svjesni roditelji potvrđuje za Novski portal, pedijatrica u Domu zdravlja Herceg Novi, dr Maja Popović.
“Roditelji ne smatraju uopšte da je gojaznost problem za zdravlje. To je stanje koje dovodi do raznih drugih bolesti, prije ili kasnije. Imamo zato veliki porast gojazne djece. Vidim to i po sistematskim pregledima, u drugom i četvrtom razredu osnovne škole, kada se još stanje može popraviti. Roditelji gledaju na svojoj djeci, koja imaju samo 8 ili 10 godina, po tri “šlaufa” na stomaku. I to im je “slatko”. A to je jedan od prvih znakova prekomjerne težine”, upozorava dr Popović.
Roditelji joj svakodnevno saopštavaju da su njihova djeca stalno uz telefon, kompjuter, da nemaju nikakvu fizčku aktivnost, da ih stano dovoze i odvoze iz škole i to im je “opravdanje” kada im se ukaže da moraju povesti računa o zdravom životu svoje djece. Žale joj se i da im djeca neće ništa kuvano, ni supu, niti čorbu, slabo jedu meso, povrće, voće, samo slatko i peciva.
“Rezuzlat toga je sve više djece školskog uzrasta sa prekomjernom tjelesnom težinom. To nas zabrinjava, jer evidentiramo djecu sa 13 ili 14 godina koja imaju dijabet, hipertenziju, što je posljedica gojaznosti. Djeci koja rastu se ne može uvesti stroga dijeta kao odrasloj osobi koja je gojazna. Ali moraju imati raznovsnu ishranu za normalan rast i razvoj. Naravno i izvjesnu , ali ne dominantnu, količinu slatkiša, kao izvor energije za njihov mozak. Ne smijemo dozvoliti da nam djeca jedu samo grickalice, peciva i slatkiše i ništa drugo. U tom slučaju krajnja faza gojaznosti je dječiji endokrinolog u Podgorici”, priča dr Popović.
Svi živimo brzim životom, nemamo vremena da kuvamo, pa ni da pojedemo često to što skuvamo. Mladi su na putu do škole u pekarama. Niko ne nosi zdravu užinu, voće, orašaste plodove od kuće, primjećuje ona zabrinuto.
I podaci Svjetske federacije za borbu protiv gojaznosti zabrinjavaju, jer su očekivanja da će 1 od 4 stanovnika u svijetu živjeti s gojaznošću do 2035, a da će se ona povećati za 100 posto kod djece.
“Simpatično nam je kada su bebe buckaste, ali nije kada dijete od 12 godina ima stomak kao odrasli čovjek, dijete koje ne može da izdrži šetnju od par kilometara. Jedan od problema je i stigma, pa i genetika na koju ne možemo da utičemo. Ali, ako se već zna da za gojaznost postoji genetska predispozicija, onda su te osobe korak ispred bolesti i treba da rade sve da ih genetika ne bi stigla. Svi imamo različiti metabolizam i griješimo ako mislimo da ćemo smršati ako ne jedemo. Treba jesti češće male kvalitetne obroke, da organizam svaka tri sata dobije neku vrstu hrane. Tako ubrzavamo metabolizam”, savjetuje dr Popović.
Trebalo bi da imamo i savjetovališta za borbu protiv gojaznosti, da se o toj bolesti i još 200 povezanih sa gojaznošću razgovara, dodaje ona.
Roditelji se moraju stalno brinuti o zdravom odrastanju svoje djece, a školske vlasti da češće organizuju edukativne radionice.
