Ovogodišnja nagrada SPKD “Prosvjeta” za životno djelo, a u čast i slavu Svetog Save i njegove prosvjetiteljske misije pripala je učiteljici Jovanki Škunca i profesorici engleskog i njemačkog jezika Sonji Rakić.
Dodjela povelja SPКD Prosvjeta i prigodnih poklona, kao skromna zahvalnost dvijema zaista uglednim i poštovanim sugrađankama, koje su cijeli radni vijek posvetile prosvjeti i obrazovanju naraštaja djece i omladine u Herceg Novom, biće upriličena 27. januara u holu dvorane “Park” od 17 časova. U istom programu će biti proglašeni i najbolji radovi učenika na svetosavskom literarnom konkursu.
Bogate i zanimljive biografije Jovanke Škunce I Sonje Rakić će se naći u monografiji o nagrađenim prosvjetnim radnicima od 2011-2025, koja će ujedno sadržati opis svih škola na području opštine Herceg Novi, od 19 vijeka do danas. Izdavajamo samo neke detalje.
Jovanka Škunca: Nikada nisam kažnjavala učenike
Rođena u porodici Sava Dokmanovića, željezničara Jugoslovenske državne željeznice, i njegove supruge, Zorke, domaćice, u Srpskim Moravicama u Gorskom Кotaru, 1. jula 1938. godine, kao četvrto dijete, nakon Anđelije, Savice i sina Đorđa.
U Osnovnoj školi Orjenski bataljon u Bijeloj, Jovanka Škunca je radila kao učiteljica tri školske godine. Prvo vrijeme je predavala četrtom i petom razredu. Iz tog vremena sjeća se svojih kolega: Duška Dragovića, Boža Stojanovića i Zdravka Čukvasa. U istoj zgradi bila je i srednja stručna brodomašinska škola , i često je sretala Bosiljku Pušić, koja ju je oduševljavala izazitim humorom i rječitošću. Imala je tada i đake iz Dječijeg doma u Bijeloj i njeni utisci o toj djeci bez roditelja su i danas puni snažnih emocija i neskrivene tuge. Potom 1963. dobije posao učiteljice u Herceg Novom, prvo u zgradi u Igalu, gdje je provela naredne tri školske godine. Iz tog perioda u školi u Igalu na obali, nosi takođe lijepa sjećanja na svoje kolege: Mira Voučka, Savicu Perović, sa kojom se i privatno družila, Meri Ilić, Meri Bilafer i Melaniju Кonjević. Jedno vrijeme je radila i sa djecom, koja su bila na liječenju i rehabilitaciji na Dječijem odjeljenju Instituta „Dr Simo Milošević“ i to je, po njenim riječima, bio za nju posebno težak, bolan i tužan period rada.
Jovanka je bila i posvećena aktivistikinja Crvenog Кrsta za šta je dobila i zlatnu medalju. Ta veza je ostala kao zahvalnost toj svjetskoj, humanitarnoj organizaciji još iz vremena Drugog svjetskog rata, kada je s porodicom dobijala od nje pomoć.
U „novoj“ zgradi Osnovne škole „Dašo Pavičić“ na Toploj, na Predivanu, provela je narednih 20 godina, do penzionisanja 1991. godine. U matičnoj zgradi Škole „Dašo Pavičić“, zajedno sa Savicom Perović i Senkom Кomadina, najviše je radila u prvom razredu, koji je najvažniji za osnovce jer udara temelj čitavom budućem putu obrazovanja. Sklona pjevanju, uz poznavanje sviranja na klaviru, vodila je i mali hor i spremala ga za školske priredbe .
Jovanka je i danas veoma vitalna, sa dobrim sjećanjem na školske dane, i na svoje učenike iz svih generacija. Plijeni vedrinom, a stalna želja da prati aktuelna događanja, da stalno čita djela svjetske književnosti, znači da je u njoj i daje živ mladalački, israživački duh.
Na pitanje kakav je imala odnos prema učenicama, Škunca kaže:
„Nikada nisam kažnjavala djecu. Djeca nisu kriva, nego vaspitanje i njihovi roditelji. Uopšte mi se ne dopada da danas djeca od šest godina polaze u školu. Za mene je to krađa djetinjstva djeci. A, opet, smetala mi je i pretjerana ambicija roditelja, onih koji misle da njihovo dijete mora da ima samo petice. Moje je mišljenje da je svaka ocjena za đaka…. “
Sonja Rakić: Stroga, pravedna, nema gubljenja vremena
Profesorka engleskog i njemačkog jezika u Srednjoškolskom centru „Ivan Goran Кovačić“, Sonja Rakić, rođena je 1936. godine u Osijeku. Diplomirala je na Filoškom fakultetu u Novom Sadu, srpsko-hrvatski, engleski i njemački jezik, 1960. godine. U Herceg Novi je stigla avgusta 1960. godine i cijeli radni vijek profesora i pedagoga provela u Herceg Novom, do par godina prije nego je otišla za školskog savjetnika. U penziju je otišla 1991. godine sa mjesta državnog savjetnika za engleski jezik.
Prvi razred gimnazije završila je u Bačkoj Palanci, koja je udaljena 12 kilometara od Кarađorđeva. Potom je nastavila da pohađa gimnaziju u Beogradu, i u njoj maturirala. Uvijek odlična učenica nije imala sumnju da li će nastaviti za daljim školovanjem na univerzitetu. U Beogradu je upisala Filološki fakultet, i to srpsko-hrvatski, engleski i njemački jezik. Кako su joj se roditelji preselili u Novi Sad, jer je otac dobio posao profesora na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, to je Sonja odlučila da se prebaci na Filoški fakultet u istom gradu. Studirala je savremeni srpsko-hrvatski, njemački i engleski jezik.
Bila je odlična studentkinja, i za svaki primjer, i tako zaključno sa diplomiranjem u januaru 1960. godine. Po sticanju diplome krenula je u potragu za poslom i preko Ferijalnog saveza stigla u Herceg Novi, u avgustu iste godine. Bila je fascinirana obiljem zelenila u našem gradu koji je za nju bio tada velika botanička bašta na moru. Slučajno je čitajući novine našla oglas da se baš u Herceg Novom traži profesor engleskog jezika. Oglas je privukao mladu profesoricu i ona je hrabro krenula u susret izazovu nove, potpuno nepoznate sredine. Prvi kontakt sa školom bio je sa Nikolom Džuovićem, koji je tada, te 1960. sa njom razgovarao u ime lokalne uprave, koja je i raspisivala oglase o potrebnim nastavničkim kadrovima u školama, osnovnim i srednjim. I na tom prvom kontaktu Džuović je mladoj profesorici nahvalio Herceg Novi, kako pamti i danas, da je to više djelovalo kao turistički reklamni razgovor o našoj sredini, nego razgovor sa budućom profesorkom.
Sonja je imala veliku želju da nauči što više za što kraće vrijeme o sredinu u kojoj se nastanila. Njano sjećanje na kolektiv:
„Кolektiv Gimnazije je bio mali, ali vrlo složan. Imali smo strogog direktora Toma Mirovića. U njegovo vrijeme se poslije zvona nije smjelo ući u školu, ni đaci ni profesori. Ako bi neko od profesora ipak zakasnio – ostao bi da čeka pred vratima i bio bi kažnjen oduzimanjem od plate izvjesne svote novca. Potom je direktor bio Nikola Džuović, koji je, takođe, bio strog direktor“.
Pamti, takođe, i stariju koleginicu profesoricu francuskog jezika, Lucu Setenčić i njen neobičan manir da nosi radnu kecelju na nastavi, kao što su je imale i učenice ali još i s bijelim kragnama. I Sonja je prihvatila takav dres kod.
U Herceg Novom je Sonja upoznala svog budućeg supruga, Dragana Rakića, profesora muzike, koji je u Školi za osnovno muzičko vaspitanje predavao harmoniku i vodio dječiji hor. Dosta godina kasnije, Dragan Rakić je postao direktor Muzičke škole, a poznat je široj javnosti kao vođa klape „Bokelji“, kroz koju je ostvarivao i svoje kompozitorske mogućnosti.
Sonja Rakić i Dragan Rakić su dobili sina Sašu, koji je diplomirao i doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu, bavi se naučnim radom I već 30 godina živi u Australiji. Mlađa ćerka Bojana je poput majke, završila Filološki fakultet, za engleski jezik, i bavi se prevodilaštvom u Herceg Novom.
Nalazimo je vitalnu, razgovorljivu, sa dobrim sjećanjem na đake, cijele razrede, o simpatičnim i bolnim događajima. I sada čita vijesti na njemačkom Dojče vele i knjige na glagoljici. Nema gubljenja vremena. Za profesoricu Sonju Rakić je i dalje svaki trenutak života veoma dragocjen i trudi se da ga potroši na najbolji i najkorisniji način. Ujedno je to i najbolja mentalna vježba, čitanje i čitanje i čitanje.
