Novljanka, Una Vukotić, ima samo 28 godina, ali zavidno iskustvo u školovanju i radu sa međunarodnim organizacijama. Diplomirala je politikologiju i međunarodne odnose. Imala je priliku da se formalno obrazuje u Americi, Italiji i Sloveniji, a učestvovala je i u mnogim programima neformalnog obrazovanja širom Evrope, iz oblasti kao što su ljudska prava, evropske integracije, izgradnja mira i slično.
Trenutno radi u Regionalnoj kancelariji za saradnju mladih (RYCO) u Podgorici, regionalnoj međuvladinoj organizaciji koja promoviše izgradnju mira na Zapadnom Balkanu.
“Uvijek sam bila zainteresovana za politiku, ne u partijskom smislu, već u domenu izgradnje društvene kohezije i razvoja, tako da je moj sadašnji posao više ostvarenje dugogodišnje želje nego slučajni izbor. Vrijednost koja mi je veoma važna kako u poslovnom tako i privatnom životu jeste autentičnost. Trudim se da budem doslijedna sebi i da osluškujem svoje istinske želje i potrebe, kako bih se unaprijeđivala u skladu sa njima i gradila život po sopstvenoj mjeri. Slobodno vrijeme volim da trošim na dobro društvo i putovanja”, priča nam Una Vukotić.
Vodeće pozicije muškarcima
Posmatrajući koliko se stanje u Herceg Novom i državi mijenja kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti i zastupljenosti žena na mjestima odlučivanja i upravljana ona kaže da u Herceg Novom, kao i u ostatku Crne Gore, žene i dalje nedovoljno zauzimaju vodeće pozicije u mnogim oblastima.
“U biznisu i sportu su i dalje u manjini, dok u kulturi i djelimično u civilnom sektoru imaju veću vidljivost. U politici se broj žena postepeno povećava, ali ne dovoljno brzo i ne uvijek na mjestima odlučivanja. Zanimljiv je podatak da u Crnoj Gori imamo više žena sa zvanjem doktora nauka nego muškaraca, kao i da imamo značajno veći broj žena koje se bave aktivizmom i temama od društvenog značaja u odnosu na broj muškaraca u ovim sferama, dok istovremeno na pozicijama donošenja odluka dominiraju muškarci. Nisam upoznata da su slične statistike rađene na lokalnim nivoima, tako ni u Herceg Novom, što znači da je teško reći kakav je objektivno položaj žena u našoj lokalnoj zajednici. Mislim da se odgovor na ovo pitanje svodi na ličnu percepciju. Poznajem žene i djevojke iz našeg grada koje su liderke u oblastima kojima se bave, ali one definitivno nemaju dovoljnu vidljivost u javnom prostoru”, ističe Vukotić , ubijeđena da se moramo ozbiljno pozabaviti traženjem odgovora utemeljenog na činjenicama i istraživanjima kako bi odgovornim javnim politikama unaprijedili položaj žena u Herceg Novom.
Kako dodaje, u većini važnih političkih i poslovnih događaja žene često predstavljaju prateću, a ne glavnu ulogu.
“Ipak, i sama sam bila dio projekata koje sam vodila kao koordinatorka, a u mom timu su često bile druge mlade žene koje su preuzele odgovornost i uspješno realizovale zadatke. Ono što primijećujem da žene najčešće koči jesu druge društvene uloge: majke, supruge, one koja brine o porodici. Mislim da su ove uloge i te kako važne i nikako nisam protiv njih, ali ne mislim da žene moraju da biraju samo jedan put. Smatram da upravo zbog ovih uloga koje najčešće preuzimaju u porodici, žene zaslužuju dodatnu podršku i ulaganje napora kako bi im se omogućilo da se ostvare i u drugim sferama života”.
Stereotip je da su žene emotivnije i manje racionalne
Odgovarajući na pitanje koje smo rodne stereotipe, ipak, prevazišli, a sa kojima se još suočavamo, Una Vukotić je jasna:
“Prevazišli smo stereotipe da žene treba da budu isključivo domaćice ili da su manje sposobne za upravljanje. Međutim, i dalje su prisutni stereotipi da su žene emotivnije i “manje racionalne”, što se često koristi kao opravdanje da se ne postave na rukovodeće pozicije. Takođe, majčinstvo se često percipira kao prepreka karijeri, što nije slučaj za muškarce koji postaju očevi”.
Rodna ravnopravnost jeste kolektivna odgovornost, i lokalne zajednice u posljednje vrijeme pokazuju napredak. Medjutim, ona ne primjećuje da je tema rodne ravnopravnosti pretjerano zastupljena u javnom diskursu u Herceg Novom.
“Mislim da smo skloni da ovu temu otpišemo kao prevaziđenu, misleći da smo učinili dovoljno samom činjenicom što postoji formalna jednakost šansi. Ipak, kada je riječ o zapošljavanju, biznisu ili politici, još uvijek nema sistemske jednakosti. Nerijetko zaboravimo da se osvrnemo na ranjive i marginalizovane grupe žena kojima je potrebna mnogo ozbiljnija podrška kako bi postale makar približno ravnopravne sa drugima. Takođe, teme kao što je nasilje u porodici dođu na red tek kada se dogodi femicid, a zaboravljamo da je tako tragičan ishod proizvod decenijske stigmatizacije i stavljanja ove teme pod tepih”.
Kroz projekte u kojima je Una Vukotić uičestvovala, od omladinskih razmjena do lokalnih inicijativa za pomirenje, primjećuje da su žene često nosioci ideja i energije, ali da muškarci češće dolaze do završne riječi.
“To ne znači da nema ravnoteže, ali postoji prostor za veće uključivanje žena u strateško planiranje i odlučivanje”,kaže ona.
Smatra da lokalna zajednica i država treba da se više bave temama osnaživanja žena kroz: ulaganje u formalno i neformalno obrazovanje za žene, sigurne mehanizme za prijavu mobinga i nasilja, javne kampanje koje afirmišu uspješne žene, podršku ženama preduzetnicama, i aktivno uključivanje žena u kreiranje politika.
Ovaj tekst je realizovan kroz projekat Ministarstva kulture i medija „Rodna
ravnopravnost u Herceg Novom: Od stereotipa do uspjeha”
