Knjiga, koja nije nešto što bismo očekivali da izađe iz pera svešenika, monaha, a pogotovo ne episkopa, ”Stranac u šumi”, vladike Grigorija, predstavljena je sinoć brojnoj hercegnovskoj publici. Znatiželjnoj, osvješćenoj, vjernoj, ateističnoj, kojoj je vladika na kraju poručio: ”Nemojte gaziti ničiji identitet, manite se gluposti ko je ko, jer uvijek će biti najvažnije da li si čovjek ili nečovjek”.
To je treća autobiografska knjiga vladike Grigorija, ali i ozbiljan stislki, jezički i tematski zaokret, možda i pretjerano hrabra ispovjest, savremena propovjed kroz koju tragamo s autorom za odgovorima na sržna životna pitanja, ljubavi, smrti, grijeha, pada, kazala je uvodeći u razgovor respektabilne sagpovornike, Danijela Jelić.
Kvalitet knjige je ono što je najveći utisak dramskog pisca i reditelja, Siniše Kovačevića, a nakon toga tek stil, konstrukcija, dijalog…
“Prosto rečeno, jako dobra knjiga! Autor otkriva sklonosti jednog pravoslavnog episkopa i prema sportu koji se zove boks, ali u isto vrijeme i prema jednom literarnom eksperimentu da iznese autobiografiju o sebi i drugima.. Ovo je knjiga koja je u bokserskom maniru smještena u 12 rundi. Suština je u tome da mladi kaluđer Grigorije, koji je zakačinjao kosu za remena mantije i imao dugu bradu, sticajem čudnih okolnosti, u šumi sreće jednog čudnog stranca, osobenjaka, koji će mu promijeniti život”, kazao je Kovačević.
Taj mladi kaluđer ima tu sreću da u svom životu obilježi 12 crvenih datuma u svom kalendaru, provodeći u razgovoru sa čudnim, osobenim čovjekom.
“Ne znamo ko je taj čovjek, ali autor kaže da on sa jednom lapidarnom lakoćom govori o vrhunskim vinima ili konjacima. To jeste čovjek iz neke Ženeve, čije korake prepoznaju svjetski bulevari. Ali dvoje komperativne prednosti ove klnjige su što mogu da prepoznam i sudar ega i alter ega samog autora. To je razgovor između današnjeg pedest i nekog godišnjaka i jednog mladog Grigorija koji su se sreli sticajem okolnosti”.
Knjiga može biti i pozorišna predstava, ali…
Kovačević knjigu može da zamisili i na sceni, ocjenjujući da je ona pravi filozofski teatar u kom je mladi kaluđer željan znanja, svega i jedan “razumlija , čovjek koji je prošao sve, koji je cinik, autoironik, a koji u isto vrijeme voli svog sagovornika”.
Ali šta je problem?
“Trideset godina se u mojoj otadžbini, ne znam kako je ovdje, volio bih da je drugačije, na vrlo svjestan i tendenciozan način ubija pozorišna publika, koja bi mogla da konzumira ovakvu literaturu i ovakvo pozorište. Zato bih rado knjigu dramatizovao kada ne bih bio suočen sa činjenicom da imam 71 godinu i da moram da završim svoju petu knjigu o Beogradu”, istakao je Kovačević. Vjeruje da bi bila odlična predstava sa dva glumca, ali su se “naselile razne televizije, show programi, nove zvijezde i kulturni obrasci koji bi ubili publiku za jednu ovakvu predstavu” .
Upozorio je da umjetnost ne smije da bude dosadna. Jer, ako nema uzbuđenja, nema umjetnosti, “ako nema kamena u cipeli, nema umjetnosti”.
“Umjetnost je tu, ne da nudi odgovor, a nauka nudi odgovore. Umjetnost je tu da postavlja neugodna pitanja. Zato je Grigorijeva knjiga toliko dobra, jer postavlja mali million pitanja, na koja ni sam autor nema sve odgovore”,
O iskrenosti, prednost ili rizik?
Govoreći o iskrenosti pisca, čak i kada je autor episkop i kada piše o onome o čemu piše vladika Grigorije, pisac, kolumnista i novinar Ante Tomić, kazao je da pisac mora biti iskren, otvoren, ako to nije čitaoci će to prepoznati. Mora ogoliti, dati sve od sebe i riskirati, biti hrabar, ići do kraja:
“Onda će ta knjiga biti hit, kao i ranije autorove. Zato ovdje, pa dođe toliko svijeta, što u životu nisam vidio da na nekom književnom predstavljaju bude ovoliko naroda. Od sveštenika se očekuju savjeti za dobar život, utjeha… Ljudi danas čitaju knjige o samopomoći, slušaju life couch-ve, a Biblija je prva knjiga o selfhelpu, o tome kako treba živjeti pravedan, kreposan život”.
Tomić kaže da je ovo priča o monahu, koji u lijepom, mističnom ambijentu šume, u samoći, među stablima, pticama, u hladovini i miru, razgovara sa nekim strancem, za koga naslućujemo da je on sam, i koji mu pomaže da porodi istinu. U šumi se junak knjige sklanja od tog ludog, bučnog, nasilnog, ratnog svijeta koji vani bukti. Tu se zasutavlja, osluškuje ponovo vlastite misli i dolazi do neke istine o tom svijetu.
Situaciju iz knjige Tomić kaže da je oživio u Herceg Novom, posjetom manastiru Žanjica na malom ostrvu u razgovoru sa starim monahom.
“Dolazim sad iz Hrvatske, koja sva drhti, tako je bučna od nacionalizma i tih proslava vojnih pobjeda, zastava, tog nasilja. Osjetio sam se kao autor knjige koji dolazi u mir nekog manastira i razgovara s nekim monahom. Osjetio sam filozofski trenutak na tom otočiću i shvatio kako knjiga govori istinito o onome što danas živimo”, jer, kaže Tomić, sam krst nije spasenje, spasenjeje u smiraju, a mi ga još nemamo, živimo u užasnom nasilnom vremenu.
Za Tomića je ključna misao u knjizi Vladike Grigorija gdje on kaže: “Pokajanje je najvažnije djelo naših života”. Jer, “pokajanje nam svima treba, nakon svega što smo proživjeli, ratova, nasilja i zla, da shvatimo da smo griješni i da se pokajemo.
Čovjek je da bude čovjek, ne smije da laže
Autor knjige “Stranac u šumi”, vladika Grigorije, je kazao da se osjeća kao soko koji ima krila.
“Čovjek je pozvan na ovaj svijet, ili bačen, prije svega da bude čovjek. Vladika Atanisije je uvijek govorio da to znači čelovijek, da je to biće koje je svojim čelom okrenuto u vječnost. Sve vrijeme mislim samo jednu stvar, da čovjek ne smije da laže. Ima jedan čovjek, da mu ne pominjemo ime, ima takvih ljudi puno, a on je baš istaknut. Kad god kažerm:”Pa on laže”, a ljudi će meni: “Pa, normalno da laže, šta je tu sporno”. Onda vidim da sam ja problematičan. To se pokazuje posljednjih godina. Moj problem je stavrno ne iskren toliko koliko sam se plašio da lažem. Ako pričamo realno život je prepun bola, život je grijeh, grešni smo. Težak je, ali kroz takav naš život uvijek nekim nevjerovatnim čudom, u najtežim trenucima, i u tom prokletom ratu pojavlajuju se neki ljudi i ljudskot pomoću koje živimo. I ti ljudi obično ne lažu. Znam samo par ljudi za koje znam da nisu nikad nešto slagali. Imao sam sreću da živim u vrijeme partrijaha Pavla, Atanasija i Amfilofija. I sada ima mladih i čestitih ljudi na svim poljima, koji nisu lažovi. To je jako važno. A ako me pitate zašto sam napisao ovu knjigu, mogu reći bezbroj stvari, ali bojim se da ne slažem”.
Na pitanje kako je biti iskren u javnom prostoru i koliku je cijenu morao platiti za tu vrstu iskrenosti vladika Grigorije je kazao da je to teško pitanje, malo i lično, ali u suštini sve prolazi.
“Ništa bez bola ništa veliko ne može ni da se dogodi, a mi stalno bježimo od bola. Jedan ljekar Iranac, profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu, me naučio da je bol najveći prijatelj ljekarima i pacijentima i da nema opasnijih bolesti od onih gdje nema bola. U jednom trenutku svog hrišćanskog života sam shvatio koliko god bježiš od krsta on ide za tobom. Pa bolje ga ponesi onda, srodi se s njim, prihvati ga, ne možeš da pobjegneš od krsta kao simbola stradanja”.
Razgovarajući s prijateljima o tome što je iskrenost autor se prisjetio i “lukavog Trebinjca” Jovana Dučića, koji je rekao da iskrenost nije u tome da kažeš sve što misliš, nego da nikada ne kažeš ono što ne misliš.
Lažu predsjednici, vladike, popovi
Ono za čim žudi svijet za čim žude ljudi i kom ljudi idu u susret i koga ljudi vole, ko voli ljude, to je autentični čovjek. Čitamo knjige zato što strašno čeznemo za tom autentičnošću, za istinom, kaže vladika.
“Ne postoji ni jedna savršena ljubav na ovom svijetu, ne postoji ni savršena istina, ne možemo da znamo kako da posjedujemo istinu. Ali ono što je strašno lijepo, moćno, možemo da žudimo za tom istinom, za tom ljubavlju, da je otkrivamo. Pitao sam drage ljude, prijatelje: Znate li što znači riječ planeta? Planeta znači lutalica, ja sam hodajući po dijaspori govorio ljudima da smo mi, ne samo lutalice koje idu od jednog grada do drugog, nego je lutalica i planeta na kojoj živimo. I ona nešto traži. Mislim da svi ljuidi i čeznu da se jave sinovi Božiji, kako kaže Sveto pismo. A ko su sinovi Božiji? Mislim da su to autentični ljudi, iskreni, istiniti, ljudi koji ne lažu. Danas imate predsjednika najmoćnije svjetske sile koji nenormalno laže. Imate našeg predsjednika, imali smo do juče ili prekjuče i sjutra ćemo imati opet nekog predsjednika, ili nekog vladiku, ili popa. Laže čovjek. I niko mu ne kaže što lažes?!!”, navodi vladika Grigorije i kaže da je zapravo Hristos u tome moćan što ne laže, a nelažan je u tom što je potvrdio svoje riječi svojim stradanjem.
Dobro je u ovom svijetu prihvatiti i da smo svi mučenici, jer smo svi tragatelji, putnici, stranci na zemlji.
“Ima li iko u ovoj bašti da se nekad nije učinio kao stranac u soptsvenoj kući, među svojim najbližima, a kamoli u narodu, u gradu, selu, kamoli u ovom svijetu. Zato sam pričao o strancu u šumi, zato što sam tražio sebe.Ta književnost koje se ne plašim, jer je volim kao knjigu koja se zove Biblija. Imao sam sada životnu dramu, imam je svakomalo, zato što sam glup lud i bezobrzan, ako hoćete. Hvatam se za Pamuka, li bilo kog pisca kao za neko uže spasa I onda vidim da u njegovj knjizi “Čudne misli u mojoj glavi” neki bozađžija u Istanbulu je isto nesretan kao i ja. Pomaže i onda postanemo prijatelji. Zato I vi čitajte knjige, nemojte da gledate Pink i Informer”, poručuje Vladika Grigorije, koji kaže da se osjeća strancem odavno. A najgori dani su mu bili polaska u školu, kada se osjetio strašnim strancem. Nije znao niti jedno slovo dok je njegov prijatelj Špiro znao tablicu množenja. Pa onda u selu, u gradu….
Najmanje se osjećao kao stranac u šumi. A kada je prvi put vidio svoju prvu knjigu u izlogu u Knez Mihailovu pomislio je: “Zamisli koliko je propao svijet”.
O ljubavi
Ova knjiga je dragocjena zato što na posljednjoj strani piše: ”Ljubi bližnjeg svog”, na način na koji je mladi kaluđer volio svog mentora, duhovnog oca, kazao je Kovačević.
“Ako nam otmu ljubav, mi se obezljuđujemo, postajemo asparagosi, biljke koje će hodati na dvije noge do prvog supermarketa, da u njemu na karticu kupimo ono što nam treba, jer će nam uskoro ukinuti i keš. Jer ljubav je nešto na čemu stoji čovječanstvo i na čemu se naslanja nebeski svod. Jer kada nestane ljubavi, tog trenutka će pasti prva atomska bomba gdje god da padne. Ljubav čini čovječanstvo i čini nas ljudima”, kazao je Kovačević, vjerujući da ima načina da opstanemo, u čemu nam pomaže i vladika ovom knjigom.
Poruke za Crnu Goru i ovaj grad: Nemojte se zaletati
Na karju promocije, autor je uputio neke važne poruke za Crnu Goru i Herceg Novi, kojeg je, kako kaže, ponovo zavolio.
“Kada je Siniša govorio: “Nemojte bježati od ljubavi”, ja sam pomislio da kažem:”Nemojte se ni zaletati”!. Gledam Crnu Goru Iisve okalo, volim i BiH u kojoj sam rođen, proveo mladost, a moram reći, što se mnogima neće dopasti, jako volim i Njemačku. Uspio sam da je zavolim i veliku mi radost pričinjava što živim tamo”.
Ispričao je kako je i sam u jednom trenutku postao nacionalista. Bio je u osmom razredu kada su posjetili Lovćen. Svi drugovi u razredu su bili druge nacionalnosti, samo dva-tri Srbina. Na Lovćenu je kupio bistu Njegoša.
“Imao sam druga Musliamna koji je to vidio, a kada smo ušli u autobus rekao mi je: Nećeš valjda to đubre nositi sa sobom? Bilo mi je veoma teško. Taj Njegoš do pasa stajao je na TV-u u našoj kući sve dok ona nje izgorjela od obostranog nacionalizma koji danas ja i taj moj drug ocjenjujemo kao našu veliku glupost”.
Vladika Grigorije je potom ispričao i kako je nastala jagma u jednom trenutku oko toga, da li je Ivo Andrić Srbin ili Hrvat i kada se čovjek osjeti jako pripadnikom jedne nacije.
“Andrić dobio Nobelovu nagradu i u Herceg Novom se sklanja od ljudi, jer su ga izmučili novinari. Sakrio se pod neko drvo, jesen je, a prema njemju ide jedan čovjek. Ivo kaže: Sad ću ja njemu reći, izvinite, molim vas, hoću da budem sam. Ali taj čovjek već izdaleka kaže: ”Gospodine Ivo, ja znam da biste vi sad najradije da budete sami, ali ja sam kapetan velikog broda i zahvaljući vašim knjigama sam preživio. Plovio sam po svijetu i zahvaljujući vašim knjigama shvatio sam da su svi ljudi – ljudi i da su svi ljudi dobri, crni I žuti i da mogu biti dobri i loši. Eto ti Njemci, s njiam smo dva puta ratovali, ali sreo sam u svijetu i dobre ljude Njemce”. Znači moja misija je uspjela. Čovjek odlazi i okrene se: “Samo Hrvate, majku im, njih nikad nisam volio”. I tada je Andrić kazao da se možda jedini put osjetio Hrvatom. Ne moram vam sad govoriti zašto sam ovo ispričao u Crnoj Gori”.
Često prekidan aplauzom, Vladika je poručio:
“Nemojte ničiji identitet gaziti, jer može iz toga da se pojavi monstrum. Neka bude ko god šta hoće, a može i Hrvat”, kazao je kroz osmjeh ironično. “Jer, ako nešto pritisnete na jednu stranu, ono će izaći na drugu stranu. Zato bih zamolio ljude da se manu gluposti da pričaju ko je ko, jer će uvijek biti najvažnije, da li si ti čovjek ili si nečovjek”.
Na promociji ”Stranca u šumi” u Kući Iva Andrića, kojoj su prisutvovali i predsjednik Opštine Stevan Katić i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, bilo je, primjetno, malo sveštenstva SPC, odnosno Mitropolije crnogrsko primorske i Crkvene opštine topaljsko-hercegnovske. Ali, veče je ”prošlo bez incidenata”, kako je to na kraju primjetio i sam autor. Vjerovatno uz neko saznaje da ih je moglo i biti, zbog njegovih slobodumnih razmišljanja. Na ulazu u Njegoševoj ulici su bila parkirana i dva policijska vozila, jedno interventno. Srećom, u Kući nobelovca, falilo je samo više prostora za sjedenje i stajanje.
