Ozbiljnost i dubina krize, obaveze i dugovi koje ima Institut nameću neophodnost radikalnog raskida sa dosadašnjim modelom upravljanja. To znači da umjesto partijskih namještenika, Institutu treba profesionalni menadžment – poručuje manjinski akcionar, i suvlansik Šajo grupe, Žarko Rakčević
Kako navodi za Pobjedu, dugogodišnji nagomilani problemi Instituta Dr Simo Milošević uzrokovani su nedostatkom strategije, nebrigom i nedostatkom profesionalnog menadžmenta, jer tamo figuriraju „partijski vojnici“. Smatra da bi stečaj bio najgore rješenje.
Rakčevićeeve Vile „Oliva“ su vlasnik 27,5 odsto akcija Instituta i kao član Odbora direktora Instituta on kaže da žali zbog situacije u kojoj se trenutno nalazi i smatra da treba da se hitno reaguje, jer je stečaj najgore rješenje.
“Potreban je osmišljen i realan biznis plan i sistematizacija radnih mjesta. Proteklih četiri godine sam član borda i nije bilo razumijevanja ni potrebne većine u odboru za naše prijedloge da dođe do profesionalizacije menadžmenta i da profesionalci upravljaju, budu izvršni direktori i vode Institut”, kazao je Rakčević, dodajući da tokom otvorenog tenderskog procesa privatizacije nije prihvaćena ponuda češke kompanije Philibert i njihove grupacije da otkupe 56 odsto državnih akcija.
Odbijena revidirana ponuda, 35 miliona za investicije, prihvatanje svih dugova i sporova
“Naš biznis plan je predviđao ulaganje minimum 29 miliona eura u Institut. Imamo prilično iskustva u adaptaciji, rekonstrukciji i dovođenju hotela i objekata na nivo četiri zvjezdice. Poslije tri godine usljed inflacije naša revidirana ponuda za investicije je bila 35 miliona eura. Prihvatili smo sve obaveze i dugove Instituta, uključujući i onaj prema Jugobanci i sve radne sporove. Normalno, prihvatili smo da se za crnogorske građane obezbijedi do 100.000 pansion dana rehabilitacije i da Institut ostane u oblasti zdravstvenog turizma”, podsjeća Rakčević dodajući da je to očigledno bilo neprihvatljivo u oba navrata za prodavca – državu.
“Sad je to prošlo vrijeme, propuštene su šanse, Institut je tu gdje jeste. Sa nastavkom ove logike i funkcionisanja, nažalost ide ka stečaju. Iskreno smatram da su usluge rehabilitacije koje Institut decenijama pruža crnogorskim građanima jedinstvene i nezamjenjive i tu treba mjeriti efekte po zdravlje nacije. Vjerujem da je svaka porodica u Crnoj Gori osjetila te dobrobiti i pozitivne efekte rehabilitacije i posvećenosti većine zaposlenih u Insititu – kaže Rakčević.
Povećati cijene za fondovske pacijente i prodaju na ino tržištu
Smatra i da većina zaposlenih u Institutu treba da nastavi svoju misiju.
“Moje viđenje je da smo na troškovnoj strani uradili dovoljno i uspjeli da spriječimo neracionalno zapošljavanje po dubini i širini. Nije bilo novih zapošljavanja. Nažalost, došlo je do odliva kadrova zdravstvenog osoblja uglednih ljekara i fizioterapeuta. Racionalizovali smo troškove hrane i pića, pranja veša… i tu se ne može mnogo više uraditi. Na rashodnoj strani to je 10 miliona ukupnih troškova, gdje zarade čine najveći dio. Međutim, na prihodnoj strani postoje rezerve ne samo kroz povećanja cijena za fondovske pacijente nego i za povećanje prodaje na ino tržištu – poručuje Rakčević.
Njegovo je viđenje da bi trebalo racionalno, domaćinski prvo uložiti u Drugu fazu Instituta koja ima 420 jedinica, dovesti je na nivo četiri zvjezdice, jer drugačije se ne mogu ostvariti rezultati na tržištima Norveške, Švedske, Holandije, Njemačke…
“Sa zastarjelom medicinskom opremom, ruiniranim sobama, dušecima takvim kakvi jesu ne možemo Institut pozicionirati na ino tržište. Kada bismo Drugu fazu Instituta podigli na nivo četiri zvjezdice moglo bismo već prve godine realizovati prihod od 30.000 eura po jedinici godišnje. Nakon toga treba ići etapno u sljedeće investicije. Institut treba prvo dovesti u fazu održivosti i nastaviti sa sređivanjem Prve faze, Titove vile i ostalih kapaciteta – zaključuje Rakčević.
Država ne bi bila dobar domaćin
Prijedlog Vlade da država otkupi i manjinske akcije prihvata kao rješenje, ali je skeptičan prema konceptu – država kao dobar domaćin.
“Ne vjerujem da bi država mogla da bude dovoljno dobar domaćin, ali srećno bilo. Mi smo tu da u realnoj mjeri pomognemo. Ako su većinski državni vlasnici odustali od privatizacije, neka ponude rješenje. Najgora opcija je stečaj, jer zaista smatram da bi to bio grijeh i velika šteta za građane Crne Gore. Institut je decenijama stvaran, tu je nagomilano znanje kod medicinskog osoblja i to je osnova da bi, uz domaćinski pristup, mogao doći u zonu pozitivnog poslovanja, ali naravno uz profesionalni menadžment, a ne nikako sa “partijskim vojnicima“.
Izvor: Pobjeda
