Herceg Novi ima probleme sa svojim statuama i bistama znamenitih ličnosti.
Zimu 2024./25. karakterisala je žestoka polemika oko postavljanja statue najznačajnijeg gradonačelnika Herceg Novog, Mirka Komnenovića. Momentalno vlada zatišje.
Velika statua osnivaču grada kralju Tvrtku je podignuta na lijepom mjestu na početku
Gradskog pristaništa, a iznad plaže Žalo. Mimo ustaljenog običaja da se statua kraj mora okrene prema moru – Tvrtko je postavljen leđa okrenutih moru kako bi gledao u stari grad.
Tačnije je da Tvrtko bulji u jednu oveću stariju zgradu na kojoj se suši rublje stanara i turista.
I druge statue i biste imaju sličnu sudbinu da su postavljene kontra mora.
Gradski “oriđinal” Rudolf-Rudi Karužić zvani “Njunjo” je kao dimnjičar dobio tu čast da ima bronzanu statuu u Njegoševoj ulici u samom centru Herceg Novog! To se nimalo ne dopada aktuelnom predsjedniku Opštine Stevanu Katiću koji je ratoborno izjavio da će se založiti da se ta statua otkloni sa tog mjesta. Mnogi Novljani, pogotovo djeca, imaju suprotno mišljenje.
Meni je zapela za oko i bista Branka Ćopića koja je postavljena na pješačkom ostrvcetu preko puta velike novske skalinade koja vodi od pijace u centru grada do Škvera, obale i pristaništa.
I Ćopićeva bista je okrenuta leđima moru koje se sa tog mjesta i ne vidi. Ali, Branko Ćopić je osuđen da godinama bulji u jedan veliki kameni zid, baš kao da je zatvorski osuđenik ili nevaljali učenik u uglu učionice. I ja sam tu i tamo u prvim razredima osnovne škole morao po kazni učiteljice u ćošak učionice, i sjećam se dobro tog neprijatnog osjećaja.
Sjećam se i Branka Ćopića, i Iva Andrića, i Branka Lazarevića koji su se sastajali u Gradskoj biblioteci u Njegoševoj ulici u HN, nekih dvadeset metara od stana u kom sam živio! Bilo je to doba bet TB aparata, tada sam naprosto gutao knjige. Bibliotekar Momo Kosać mi je uvijek davao savjete šta bi za mene moglo biti interesantno. Bio sam po interesovanju za književnost ispred mojih godina. Kada bih u prolazu vidio Andrića ili Ćopića, ulazio sam u biblioteku i kobajagi tražio neku interesantnu knjigu. Čopić je znao biti nešto glasniji, ali se ne sjećam da sam ikada čuo Andrićev glas. Vidjelo se da miče usnicama, ali je to mogao čuti samo onaj ko do njega sjedi. Imao sam knjigu “Na Drini ćuprija” sa njegovim potpisom. I ona i Ćopićeve knjige su nestale iz trošnog stana u zemljotresu 1979. god.
Moja ideja je da se Ćopićeva bista okrene devedeset stepeni tako da gleda na istok
u veliku skalinadu. A i da ljudi sa skalinade vide bistu u lijepom malom cvijetnom parku.
Ne mogu zamisliti da će moja ideja naići na odobravanje kod vlasti u Opštini HN. Toliko su stvari u zadnje vrijeme upackali, da uopšte ne računam kod njih na zdrav razum.
Malerozna restauracija Njegoševe ulice je grandiozan primjer totalnog promašaja.
Volio bih samo da podstaknem Novljane da razmotre i založe se za ovu moju ideju.
Ako se smatra da moja ideja nije dobra – to sportski uzimam na svoju kapu!
Đorđe Matković Minhen/Herceg Novi
