Sjajni hrvatski pisac i publicista Slobodan Šnajder sinoć je u Herceg Novom promovisao svoj novi roman “Anđeo nestajanja”, koji je objavljen u Hrvatskoj i u Srbiji. Nakon romana “Doba mjedi” koji je dobio mnoge nagrade, Šnajder je na ovom povijesnom romanu koji je obuhvatio period od prije Drugog svjetskog rata do 90-ih godina prošlog vijeka, radio punih osam godina. Smatra ga testamentarnim djelom u kome dotiče i brojne aktuelne teme današnjice.
„Anđeo nestajanja“ je priča o Anđi Berilo, dјevojci, sluškinji, partizanki, golootočanki i uglednoj porodici u iličkoj dvospratnici, o ljudima koji vjeruju u ideale, uprkos razočaranjima. To je autorova posveta Zagrebu i njegovim tihim herojima, ličnostima iz donedavno nam zajedničke prošlosti.
Pisan je tako da neki realni događaji izgledaju kao izmišljotine, dok su neke izmišljotine toliko uvjerljive da izgledaju relane. Kako je kazao Šnajder, nije nikako izmišljotina da je Koča Popović, nešto prije Sutjeske, uz vatru na koljenima pisao traktat o samoubojstvu .
„Motiv samoubojstva je jedan od provodnih motiva koji dolaze kroz cijelu knjigu. Njemu pored koljena čuči Anđeo Berilo. To je izmišljotina. Ali Anđeo Berilo ima težak problem samoubojstva. Sam Koča Popović ide kroz knjigu i rekao je jednu rečenicu koja je prošla i koju je čuo onaj ko je htio čuti. Ja sam je čuo. Koča šuti od 1971. i onda izađe u Narodnu Skupštinu SFRJ i veli: „Ali, nije moralo tako biti“. Ta rečenica je pocrtana u trećem dijelu romana“, ispričao je Šnajder.
Njegov roman objavili su hrvatska Fraktura i novosadska Akademska knjiga na istom jeziku,“ bez ijedne promjenjene jote“, jer pisac kaže da razgovara zajedničkim jezikom koga Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski.
Smatra da je uprkos mnogim manama koje je imala Jugoslavija njeno demonizovanje nakon raspada besprirozno, jer sve što sada imamo mnogo je gore.
„Bili smo koncetrirani na hrvatsko-srpska pitanja i ja sam cijeli život. A možda to uopće nije bilo tako važno. Ispalo je važno i grozno, ali što sada možemo prenijeti onima koji dolaze? Velim Slovencu koji oduvijek dolazi na moj otok i danas ima 22 godine: „Janez, evo, izašla je moja knjiga na slovenskom, možeš je čitati na slovenskom.“ A on meni kaže „ Ja knjige ne čitam“. To nije protiv moje knjige, nego protiv knjige kao takve. Kad bi moj Janez znao kako gospodari svijeta vole taj njegov stav“.
Bogat dramski opus koji je ostvario Šnajderu je donio svjetsku slavu i priznanja, ali mu se sada čini bezvrijednim. Ranije je vjerovao da pozorište može promijeniti svijet, ali sada više vjeruje u književnost. Jedna epizoda iz Izraela dodatno ga je uvjerila u to.
„Ne želim vas plašiti, ali ja sam igran u Izarelu kao dramski pisac. To je dosta dobar način da se upozna neki kontekst. Imali smo suludu ideju da jedan moj komad napravimo istovremeno na arapskom i hebresjkom. Imali smo emancipirane Arape i vrlo emacipirane neortodoksne Židove. Napravili smo taj komad i bili smo dobri s jednima i drugima. Igrali smo isti komad s jednima i drugima , a onda se odjednom na isti tekst svi Arapi dignu i odu. Pola su bili komunisti..To je najniža točka u mojoj kazališnoj karijeri, koja je imala nekih uspjeha. Bio sam očajan. Židovi su htjeli da se komad igra još sto puta, a ja sam zabranio. Vidio sam kako je ta mržnja među najemancipiranijim jaka. Ovo u Ukrajini danas je grozota, ali se moglo vejtovati da će ostati u ruskom stražnjem dvorištu, a ovo u Izraelu je mnogo opasnije“.
Šnajder primjećuje da se slično nerazumijevanje, čak i mržnja njeguju između Srba i Albanaca:
„Sa srpskim prijateljima sam koji su potpuno emancipirani, lijevog usmjerenja, dobrim dijelom su i iz partizanskih porodica, uopće ne rade na „hrvatsko-srspki benzin“. Ali, kad se spomene Albanac, gotovo!“
Svijet koji ostavljamo mladima je grozan, tvrdi Šnajder koji zna da „na mladima svijet ostaje“ , ali on im ne zavidi, ni njima niti tom svijetu.
Razgovor s čuvenim piscem vodila je novinarka Vitka Vujnović. Promocija Šnajderove knjige organizovana je u okviru svečanosti povodom 28. oktobra, Dana opštine Herceg Novi. Na žalost, susret sa slavim piscem prošao je bez zasluženog odziva i odjeka među novskom čitalačkom publikom, što je za svaku kritiku. Da li je kriva pubika ili organizatori neka svi vide čiji je propust.
Čekajući da počne promocija pisac je samo prokomentarisao: „Ne brinite nisam frustriran, navikao sam na ovo“.
