Iz stare kuće u Njegoševoj ulici, gdje je živio i prvi gradonačelnik Herceg Novog, Todor Kilibarda, odlaze godinama naši sugrađani, komšije, prijatelji, zaslužni, vrijedni Novljani. Neki su umrli, neki su u staračkom domu. U kući su ostale još tri familije Đipalo, Đorđević i Ristović.
Međutim, nakon 70 godina, ostaju bez krova nad glavom. Prethodno su usvajanjem Zakona o etažnoj svojini iz devedestih godina prošlog vijeka izgubili stanarsko pravo, a kuća sa četiri stana, je vraćena bivšem vlasniku, Jošku Radeckom. Postali su podstanari.
Tako penzioneri Mirjana i Mili Đipalo, sa sinom, od 1. septembra moraju da isele, ili da plaćaju znatno veću kiriju od sadašnjih 200 eura, koliko im dotira Opština.
„Punih 30 godina molili smo Opštinu, državu, sve gradonačelnike, ministre, Savez penzionera, naša bivša preduzeća, Brodogradilište i Vinopromet, pismeno i usmeno, da nam pomognu da dođemo do sopstvenog stana, ili placa za gradnju. Uzalud. Sve je ostalo na jednom starom zaključku, sa Skupštine opštine, da nam treba pomoći. To, na žalost, nije bila odluka. Sve se svelo na 200 eura subvencije, ali to više nije dovoljno. U stanu smo još zahvaljujući dobroj volji vlasnika. Ako izađemo negdje, dočekaće nas ogromne podstanarine koje su „podigli“ Rusi i Ukrajinci. Trebalo bi možda i da se selimo svako malo, što u ovim našim godinama nikako ne možemo“, priča Mirjana.
Mili Đipalo je i rođen u ovoj kući u centru Herceg Novog koja je 1948.godine dodijeljena novskim porodicama, pa je onda vraćena Radeckom. Bivši vlasnik je bio izuzetno korektan, baš kao i njegovi nasljednici. Međutim, oni danas očekuju da im se podstanari isele, ili plaćaju adekvatnu kiriju.
„Proveo sam 46 godina u Brodogradilištu, kada sam stigao na prvo mjesto rang liste za dodjelu stana, došlo je do stečaja i privatizacije. Slično je i sa „Vinoprometom“ gdje je radila moja supruga. Kada bi se sabrale njene i moje godine radnog staža tokom kojih smo izdvajali 3% od plata za stambeni fond, kada bi nam se to sada vratilo, mogli bismo doći do stana“, priča Mili i zna da je to nemoguće.
Mnogo puta su on i Mira uz obećanja da će dobiti plac za gradnju samo ako nađu opštinsku lokaciju, iznevjereni od opštinara. Jer, našli bi plac, a onda bi ga iz Opštine volšebno dodijelili drugima, uz rečenicu „Ne možemo tu ništa“.
„Za mene je to licemjerno, pogotovo ako se zna koliko je Opština, uz pomoć nekih međunarodnih organizacija, ili EU, pomagala da riješe stambeno pitanje raseljena lica, Romi. Vjerujte, drago mi je zbog njih i ništa nemam protiv nevoljnika, ali ako su te organizacije finansirale gradnju, Opština im je dala placeve, oslobodila komunalija… Zar jedan grad i država ne treba prvo da se pobrine za svoje sugrađane i sunarodnike?! Zar i poslije 30 godina da samo slušamo obećanja?!“, ogorčena je Mirjana Đipalo.
Pominju u razgovoru često da im ne presotaje ništa drugo nego da idu u park i tu se smjeste dok se nadležni ne okrenu.
„Nećemo odsutati, spremni smo na protest“, kaže Mili.
On je, inače, ove godine bio i kandidat za Oktobarsku nagradu, kao zaslužni građanin Herceg Novog. Uz teški posao u Brodogradilištu, od 13. godine svira i u Gradskoj muzici Herceg Novi, gdje je proveo i proputovao sa ansamblom punih 57 godina. Pjevao je jedno vrijeme i u čuvenim „Bokeljima“. Dobrovoljni je davalac krvi, pa je čak 55 puta nekom spasio život.
Priča da nekada nije mogao zamisiliti da živi bilo gdje osim u Novom, a danas bi, na žalost, zbog odnosa društva prema njima, otišao.
Nepravde prema ovim novskim familijama svjestan je i predsjednik Opštine Herceg Novi, Stevan Katić. Obećao je da će naći način i zakonsku mogućnost da im se pomogne, jer to je, kako kaže, i moralna obaveza Opštine, s obzirom da su zadužili grad.
Naši sugrađani, međutim, nakon višedecenijskog traganja za sopstvenim krovom, slinih obećanja, malo vjeruju da će s najodgovornijeg mjesta u Opštini, ovog puta obećanje biti ispunjeno. Ali, ko zna, možda se i iznenade. Vidjećemo.
