Danas se navršava godina otkako nas je napustio Vojo Stanić (1924–2024), jedan od najvećih savremenih crnogorskih umjetnika, čovjek čiji je stvaralački duh obilježio čitavo jedno stoljeće i ostavio neizbrisiv trag u kulturnoj istoriji Crne Gore. Danas, godinu kasnije, dok se prisjećamo njegovog lika i djela, postaje još jasnije da je Vojo svojim stvaralaštvom, karakterom i duhovitošću ostavio nasljeđe koje nadilazi vrijeme – nasljeđe koje će Crna Gora nositi kao trajnu obavezu i ponos.
Njegova tiha, dostojanstvena smrt u 101. godini bila je kraj jednog izuzetnog životnog puta, ali i početak nove vrste prisustva – onog koje se osjeća kroz njegove slike, skulpture, mudrost i jedinstven mediteranski senzibilitet.
Užasno nedostaje
Povodom godišnjice njegove smrti, Pobjeda je pitala smo umjetnike Rajka Todorovića Todora, Andra Martinovića i Bosiljku Bakočević-Delić kako danas, s ove distance, gledaju na lik i djelo Voja Stanića. Njihova sjećanja, riječi poštovanja i emotivni tragovi koje je Vojo ostavio u njihovim životima svjedoče da Vojovo stvaralaštvo i ljudska toplina i dalje žive među onima koji su ga poznavali i cijenili.
Todor smatra da je Vojo Stanić daleko prevazilazio crnogorsku kulturnu scenu, koja nažalost posebno u likovnoj umjetnosti već više od 20 godina ne postoji jer svaki dan ulazi u sve veće vulgarizacije.
“Velikani kao Vojo, Hokni, Rustan, Kifer samo bi remetili idilu smrdljivih barica naše kulturne scene tj. sljepilo i autizam naših kulturnih institucija. Koliko Vojo danas ima sljedbenika zaista ne znam, možda se samo množe epigoni i falsifikatori koje niko ne voli. Ljudi kao Vojo užasno nedostaju, ali je dobro što smo ih imal”, istakao je Todorović.
Martinović je kazao da nema nikakve sumnje kakvo je nasljeđe Voja Stanića i njegov biološki kraj nije u tom smislu ništa promijenio.
“Dešava se, to znamo, da umjetnici tek nakon smrti bivaju prihvaćeni i slavljeni, što katkad seže do istinske adoracije. Vojo nije morao da ode da bi se to desilo: svojim slikama i svojom mudrošću plijenio je mnoge, a najviše one najbolje među nama. Kada pažljivo gledamo njegove slike, ispunjene mnoštvom detalja, među kojima se uspostavljaju naizgled neobične veze, razumjećemo da je svijet prikazivao baš onakvim kakav on zapravo i jeste. Činio je to na način spontan i duhovit, i onda kada bi se na njegovim platnima prepoznao neizbježan otisak vremena u kojem je biti čovjek značilo biti hrabar. A Vojo je to bio – istakao je Martinović.
On je kazao da je, kada je nedavno boravio u Herceg Novom, ,,u kojem oni koji sad upravljaju baš i ne znaju što bi sa tako velikim umjetnikom i čovjekom“, osjetio koliko se i sam Škver promijenio.
“Iako ga u posljednjim godinama nijeste mogli tako često vidjeti na njemu omiljenom mjestu na svijetu, osjetili biste tu čudesnu, nepobjedivu energiju iza zidova kuće u čijem potkrovlju je, poput svevidećeg oka, bio otvoren prozor njegovog ateljea. Prozor kroz koji se ulivaju Mediteran i sva crnogorska brda. I sa kojeg Vojo gleda i dalje – rekao je Martinović.
Poimanje života
Bakočević-Delić smatra da su umjetnička djela koja ostaju iza slikara zapravo dio njegove duše.
“Vojo jeste otišao fizički, ali njegovo slikarstvo i dalje živi i oblikuje crnogorsku likovnu scenu. Njegovi intervjui su veoma poučni i inspirativni, mogu se naći na internetu. Često im se vraćam. Vojovi intervjui su poučnine samo za poimanje slikarstva, nego i za poimanje života i ljudske prirode. Njegova rečenica ,,Ne vjerujem u mijenjanje ljudi i ne vjerujem ljudima koji se mijenjaju, čovjek se usavršava i postaje bolji ili gori, ali uvijek dosljedan samom sebi“ duboko mi se urezala u pamćenje i razmišljam o njoj kad sam u socijalnoj dilemi.
Njegov filozofski osvrt na čovjeka se uveliko zapaža na Vojovim slikama. Ostavio je neizbrisiv trag, posebno u njegovom Herceg Novom”, rekla je Bakočević-Delić.
Izvor: Pobjeda
