Peta generacija hercegnovske Srednje mješovite Škole Ivan Goran Kovačić obilježila je sinoć pola vijeka otkada su položili ispit zrelosti i maturirali.
Od oko 100 tadašnjih đaka, jedne po mnogo čemu upečatljive generacije, iz tri razreda gimnazije (dva društvenog i jednog matematičkog smjera), kao i ekonomske škole, na lijep susret i druženje u restoranu „Grifone“ u Igalu, došlo je njih 45.
Neki su došli iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije, čak Kalifornije… najviše iz Herceg Novog i gradova Crne Gore. Rasuti po svijetu mnogi nisu mogli da stignu. Neki su otišli prerano i minutom ćutanja odata im je dužna pošta.
Pomalo uzbuđeni, raspoloženi, znatiželjni, maturanti iz 1976. razmijenjivali su poljupce, zagrljaje, sjećanja na neponovljive školske dane, na drugarstvo, na profesorore: Nikolicu, Žarka, Bata, Matiju, Natu, Tašu, Sava, Draga, Mila, Sonju, Senku, Kika… Na momente su se osjećali kao nekada, uvijek skromni, slobodoumni, svoji.
Samo, sa ovog časa nije bilo bježanja i neopravdanih. Trebalo bi još mnogo časova da ispričaju što su sve postigli za pola vijeka, o lijepom i ružnom što im je život donio. Ali, bila je to jedna uspješna, razborita, „luda“ generacija mladih intelektualaca.
Neki su postali ljekari, advokati, diplomate, menadžeri, biznismeni, profesori, kamermani, novinari, ekonomisti, socijalni radnici, sportski radnici… Danas su penzioneri, ili još rade, imaju male i velike porodice, čak i praunučiće, razna zanimanja, hobije… Njihova djeca slušajući priče roditelja o svojoj generaciji, poštuju posebno nekog od „starih maturanata“ kada ih prepoznaju kada prelaze granicu, kada dođu na pregled kod doktora, kad pozvu majstora…
Uglavnom, svi su sinoć kasno na rastanku imali istu želju – da malo odspavaju i odmore, ali da se u zdravlju sreću još mnogo godina.
