Uvjeren sam da je neophodan korak koji zdravstveni sistem treba da učini uvođenje norme za rad ljekara. Takav korak bi se nadovezao na izvjesne, već predložene, izmjene koje predviđa novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Moguće je da malignitet, koji je u svima primjetnom dramatičnom porastu, „na vagone“ promiče ispred očiju zdravstvenom sistemu Crne Gore. Dakle: laka dostupnost izabranom timu za pacijenta ne znači viši kvalitet zdravstvene zaštite. Кvalitet i efikasnost zdravstvenog sistema se podiže na drugi način. Postojeći sistem je suštinski generisan u laičkom prostoru – prostoru politike koja nastoji da obezbjeđuje široku socijalnu potporu politici.
Strateško opredjeljenje zdravstvenog sistema svake države leži u prevenciji i rješavanju masovne i po život opasne patologije: malignih i kardiovaskularnih bolesti. O tom problemu želim već dugo reći nekoliko riječi, nalazeći da je došao čas kada bih mogao plasirati određeno opažanje formirano tokom dugogodišnjeg rada u ambulanti opšte medicine u Herceg Novom. Ovdje se, skupa sa kolegama, suočavam sa dramatičnim porastom oboljevanja od malignih bolesti i izvjesnim, svakako uočljivim i teško mjerljivim po obimu, oboljevanjem od bolesti srca i krvnih sudova.
Malignitet kao pojava je naravno zastupljen od kada postoji čovjek. Međutim, u vrijeme kada sam počinjao da radim, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, svaki novi slučaj u mom gradu izazivao je komentarisanja uposlenih ljekara. Hoću da istaknem činjenicu da ta pojava nije nikako imala obilježja masovnosti kako danas ima. Ne bih ovom prilikom govorio o opštepoznatim socijalno-ekonomskim efektima maligniteta. Govorim i želim da stavim naglasak na humani i medicinski aspekt koji vidim u količini patnje oboljelog. Bez obzira na ishod, terapeutske i prognostičke projekcije medicinske struke.
Samo bih podsjetio da sam u proljeće 2016. godine uputio molbu svim izabranim timovima u ustanovi u kojoj radim da izdvoje dijagnoze oboljelih od malignih bolesti kako bih stekao sliku o stanju na opštinskoj teritoriji Herceg Novog. Prikladan članak objavljen je u popularnom časopisu „Medical“. Rezultati su bili veoma zabrinjavajući i na prvi pogled je bilo moguće opaziti porast oboljevanja od karcinoma digestivnog trakta koji se izjednačavao sa karcinomom pluća i kretao ka dostizanju trenda karcinoma dojke.
Prekomjerno administriranje demotiviše, odvlaži empatiju i pažnju ljekara
Prije izvjesnog vremena, poznato je, kod nas je uvedena reforma zdravstvenog sistema koja podrazumijeva i kompjuterski unos podataka, uopšte, rad na kompjuteru. Uputnice se formiraju i izdaju kompjuterski. Cilj ovog članka je sadržan u generalnom opažanju i iskustvu svakog ljekara praktičara o pomjeranju fokusa sa pacijenta na monitor računara. Ljekar naprosto mora dovršiti svoju radnu smjenu obavljanjem prekomjernog administrativnog posla sa nevjerovatnim brojem tehničkih usluga i nerijetko ljekari ostaju u svojim ordinacijama poslije radnog vremena kako bi taj mehanički posao priveli kraju. Takav posao, takva profesionalna obaveza pripreme i štancovanja stotina uputnica je krajnje iscrpljujući i, zašto ne reći, demotivišući.
Temeljni problem leži u broju korisnika u radnoj smjeni koji gravitiraju ordinaciji i koje treba administrativno ispratiti. Tako nešto niko ne može da postigne, a da takav angažman ne bude u sukobu sa stručnim i etičkim načelom i zahtjevom. Ljekar primarne linije nužno svoju pažnju dislocira ka mehaničkim radnjama usredsređen na monitor. Neću reći ništa novo (što ne zna svaki student koji prati praktičnu nastavu iz interne propedevtike) kada istaknem najviši zahtjev medicinske struke i svake druge struke: pažnja i empatija. Кako god mi danas, naročito u masovnim medijima proglašavali gotovo potpunu uspješnost u liječenju malignih bolesti, uvijek ističemo temeljni uslov: pravovremenost dijagnoze.
Malignitet je obično maskiran i brojna maligna oboljenja zadugo ne davaju kliničke znakove, pa ni nagovještaje. Za malignim oboljenjem se mora aktivno tragati. Za takvo traganje je potrebno vrijeme i ja kao ljekar praktičar koji taj postao radi bezmalo tri decenije (uvijek u svom gradu) znam da taj ljekar u ruci ima samo jedan instrumentarij. On se zove anamneza, anamnestička anketa. Svaki od nas je praksom razradio sopstveni postupak. Od toga veoma angažovanog i planiranog, iskustveno oblikovanog postupka koji se provodi ispitivanjem „po organskim sistemima“ zavisi u potpunosti otvaranje nepreglednog polja traganja za znakom ili znacima bolesti (Pri tom, svakako, pohvaljujem državne programe skrininga, na pr. kolorektalnog karcinoma).
Danas je lako baratati terminom inspekcija i anamneza, ali stoji pitanje: da li je to moguće? Tvrdim (i na sopstvenu štetu) da je nas ljekare najveći broj dijagnoza maligniteta iznenadio. Bolest je ležala skrivena. Svakako, mi smo praksom došli do pouzdanog stava o stepanu angažovanja dopunskih dijagnostičkih postupaka koji je u odnosu na doktrinarni stav sasvim prekomjeran. Ukoliko očekujete zaokružene kliničke slike – tada je već kasno za rješavanje problema? Ukoliko, a mi to jednostavno moramo, otpočnete lanac dijagnostike – traganja za bolešću i kada se problem ispolji oskudno ili monosimptomatski, vi ćete u usko stručnom pogledu biti doživljeni kao neozbiljan. Ozbiljnost i stručnost se tako u ovom zdravstvenom sistemu generalno ostavlja za ljekare na najvišem nivou koji se ispoljavaju kao nepogriješivi, jer imaju 100% „pogodaka“. Ali, tada je najčešće kasno za pacijenta.
Postoji opšti stav koji se i te kako osjeti i reflektuje na stanovništvo, da je ljekar opšte medicine manje vrijedan. Neću reći, a nije daleko od toga da tako mislim, da postoji jedan veoma raširen stav ljekara brojnih specijalnosti u bolničkim ustanovama regionalnog i nacionalnog karaktera o ljekarima u primarnoj liniji koji jeste nipodaštavajući. Vidite, kao dugogodišnji ljekar, dobro pamtim svaki slučaj koji sam otkrio (ili pravovremeno otkrio) i svaki propušteni. Ima i jednih i drugih. Nema gore stvari nego kada u januaru liječite čovjeka od upale sluzokože ždrijela ili grkljana (koju objektivno vidite), u martu od bronhitisa, a onda u julu gledate oboljelog od karcinoma bronha. Ne samo da svaki malignom ima svoju prirodu i svoj stepen malignog potencijala, nego i svaki organski sistem iskazuje veoma različite sposobnosti kompenzacije bolesti i mnogostrukih patofizioloških pomećaja u osnovnim linijama njegovog života i funkcionisanja.
Nipodoštavanje primarne linije zdravtsvene zaštite najveći problem za pacijente i društvo
Od stručnog angažovanja ljekara primarne linije, da kažemo od izabranog tima, totalno zavisi mogućnost trasiranja linije dijagnostičkog postupka koja bi vodila ranoj detekciji maligniteta i ništa manje kardiovaskularnog morbiditeta. Za takav postupak ozbiljnog kliničkog rasuđivanja koji može biti pokrenut samo na jedan jedini način: izvođenjem anamnestičke ankete i mapiranjem tačaka – generatora sumnje.
Riječju, nipodaštavanje primarne linije zdravstvenog sistema je najmanji problem za ljekare primarne linije, a najveći za pacijenta i društvo u cjelosti. To nipodaštavanje postoji.
Još jednom, rad ljekara u osnovnoj ambulanti je presudan za cilj koji je svugdje označen kao strateški i nacionalni: ranu detekciju maligniteta i kardiovaskularnog morbiditeta. Da bi se taj cilj ostvario, da bi hirurg u Podgorici mogao odstraniti mali tumor koji nije dao sekundarne depozite (mikrodepoziti, teško detektibilni najsavremenijim postupcima radiološke dijagnostike) ljekar u primarnoj ambulanti mora biti relaksiran i mora svoj fokus vratiti na pacijenta. Ako je ovo što sam iznio prihvatljivi i proklamovani cilj sistema i države, onda on danas u ovom modelu zdravstvenog sistema nije ostvarljiv.
Teško mi je i jednu riječ kazati o visinama dohodaka ljekara i medicinskih tehničara. Rad medicinskih tehničara je veoma odgovoran i neophodan sistemu. Njihov rad je, takođe, veoma temeljan i težak. Naprosto, moraju biti nagrađeni za svoj profesionalni rad.
Ovaj zdravstveni sistem takođe pati od teške kadrovske i svake druge nedovoljnosti mjesnih jedinica Službe hitne pomoći. Ovo posljednje što ističem ima karakter ugrentnosti u pogledu potrebe za intervenisanjem države.
Uvjeren sam da je neophodnan korak koji zdravstveni sistem treba da učini uvođenje norme za rad ljekara. Takav korak bi se nadovezao na izvijesne već predložene izmjene koje predviđa novi Zakon o zravstvenoj zaštiti.
